Zbog čovjeka na blagajni su me gledali kao da sam luda!

Uvijek su me nemoćni i stariji ljudi znali nagnati na razmišljanje, na taj odnos mladih i starijih ljudi. Jer svi ćemo jednog dana, ako Bog da, biti na mjestu starih.

Možda sam malo senzibilna u nekim situacijama i kod određenih ljudskih slabosti. Dok gledam ljude okolo sebe, pitam se kakav im je život bio? Težak, lagan, dobar, pitam se kakve su to dobre i loše trenutke proživjeli? Na nekima se ocrtava umor života. Tko zna što su sve prošli, ostvarili tijekom života? Čime se ponose, čime su razočarani?

Ako primijetite, puno je tu priča. Svatko nosi svoju. Možda se često pitaju, što bi bilo da mogu nešto promijeniti kad bi se vratili u mladost? Ali, život je karta u jednom smjeru. Nema više popravka propuštenih prilika.

Ja sam na pola puta tog života. Kad se osvrnem ima dosta toga što bih mijenjala, prionula drugačijim odlukama.
I vrijeme, istina, ne mogu vratiti, ali mogu učiti na svojim greškama.

Stajala sam tako neki dan u redu na blagajni jedne trgovine kad se zbilo nešto, u istom obično i neobično.
Trgovkinja je počela raspravljati s jednim starijim gospodinom. Nije imao dovoljno novca da plati sve ono što je uzeo. Čovjek je počeo vraćati neke proizvode. Malo neugodna situacija, ali događa se. Bilo mi je teško kad sam vidjela da broji sitne novce i računa koliko mora vratiti proizvoda.

U nekom sam trenutku rekla. “Ja ću nadoplatiti ostatak!”

Svi su me pogledali, u prvi trenutak kao da su zanijemili, nitko ništa nije govorio. Čak niti blagajnica. A onda me upitala, jesam li sigurna? Naravno da jesam. Govorim kako nema problema i u sebi mislim, pa što je tu čudno. Zašto me tako gledaju kao da sam pala s Marsa? Ovo bi trebala biti normalna situacija jer ostatak novca koji je čovjeku nedostajao i nije bio neki veliki iznos.
Starac mi se zahvaljivao, govoreći kako je mislio da će imati dovoljno. Rečem kako mi ne treba zahvaljivati jer sam postupila posve normalno. Taj me novac neće spasiti niti me uvaliti u neku nevolju.
Ljudi okolo mene i blagajnica su se i dalje nijemo čudili mom postupku. Što reći? Sto ljudi, sto ćudi!

Ipak, zar čovjeka ne potakne na razmišljanje ovo što se meni dogodilo? Pa gdje su ona vremena kad je čovjek imao osjećaj za čovjeka? Učinilo mi se kao da je činiti dobro sad nevjerojatno. Pogledaju te kao da nisi normalan, ili kao da nešto izigravaš.

Ako se susjedu kojemu ni ne znaš ime ljubazno nasmiješih i pozdraviš, gleda te u čudu! Ako pomogneš, gledaju te kao da se pitaju: Što je ovoj budali?

A sjećate li se kako su naši stari išli putem, seoskom cestom, poljem i pjevušili…? Bilo je to posve normalno. Danas? Eh, danas da to učinite, odmah bi se okrenuli za vama i pomislili: Nije sav svoj!

Zamislite se sad i iskreno recite: Pa zar nije žalosno da smo to izgubili?!

Marina Bilić

Pogledajte drugo

PO PRVI PUTA U 10 MJESECI: U Njemačkoj broj novozaraženih manji od 500, u Bavarskoj dvije regije s 0,0 incidencijom

Po prvi puta u deset mjeseci zdravstvene vlasti u Njemačkoj su prijavile manje od 500 …