Svojim istupima u Hrvatskom saboru, zastupnik iz XI izborne jedinice Željko Glasnović često puta izaziva brojne reakcije u hrvatskoj javnosti, kako pozitivne tako i negativne.
Na zamjerke da u tome prečesto spominje Udbu i sljedbenike bivše Jugoslavije, umirovljeni hrvatski general HV-a i HVO-a koji je svoju saborsku plaću donirao djeci bez roditelja nakon što je prošao trnovit put oslobodilačkog Domovinskog rata, to objašnjava tragedijama brojnih hrvatskih obitelji koje su, kao i članovi njegova obitelj, na svojim leđima osjetili težinu jugokomunističkih progona.
Kako bi bolje razumjeli njegove istupe u Saboru, o tome smo napravili razgovor u kojem zastupnik Glasnović, kojemu ni njegovi neprijetelji ne mogu prebaciti de se materijalno okoristio u Hrvatskoj, uz ostalo govori o progonu svoje obitelji i o razlozima razlozima povratka u Hrvatsku na početku Domovinskog rata.
-Ja sam, kao i moj brat blizanac, rođen u Zagrebu 1954. godine. Naša obitelj je u Zagrebu od 1928 godine. Moj djed je završio klasičnu gimnaziju i uvijek je bio politički angažiran. Nakon 2. svjetskog rata sva naša imovina je iz političkih razloga oduzeta. Djed je dobio 10 godina robije u KP Zenici i nakon izlaska iz zatvora je na 5 godina izgubio sva građanska prava, što znači da nije mogao raditi niti graditi. S njim je bila isključena iz društvenog života i cijela naša obitelj. Djed je pobjegao iz trećeg pokušaja 1958. godine i nakon dvije godine u izbjegličkom logoru u Italiji stigao je u Kanadu. Otac mi je pobjegao 1954 godine, kada je meni i bratu blizancu bilo 6 mjeseci, pobjegao u Kanadu. Pobjegao je kad su ga htjeli unovačiti u JNA, koju on nije doživljavao kao svoju vojsku, i iz koje se tada mnogi hrvatski mladići čiji očevi su bili proganjani, nisu vraćali živi. Inače, moj otac završio glazbenu akademiju u Rimu.
Kada ste Vi napustili Zagreb?
Moj otac je nas iz Zagreba povukao 1962 godine. Ja sam prvo vrijeme bio u pravosudnoj policiji u Kanadi. Nakon jednog putovanja, na nagovor prijatelja s kojim sam bio u kanadskoj vojsci, za okladu smo se uključili u Legiju Stranaca. Završili smo obuku te sam s Legijom sudjelovao u Zaljevskom ratu. Kada se spremala agresija na Hrvatsku, ja sam se odlučio vratiti u Hrvatsku i uključio se u ZNG (Bojna Zrinski). Bio sam na Ličkom ratištu i Južnom bojištu sve do međunarodnog priznanja RH. Nakon toga sam ostatak vojne karijere proveo u BiH, u HVO-u. U mojoj obitelji bila je vrlo naglašena pripadnost hrvatskom identitetu i narodu. U Kanadi nam je na zidu visio križ, stihovi hrvatske himne i slika posljednjeg juriša Nikole Zrinskog na neprijateljskog osvajača. Majka je nakon smrti ostavila pismo bratu i meni u kojem je napisala da je ponosna na nas što smo nastavili tradiciju naše obitelji u obrani Hrvatske i što smo sudjelovali u stoljetnom snu hrvatskog naroda – ostvarenja slobodne i neovisne Hrvatske.
FM: Prošlo je 28 godina od proglašenja hrvatske neovisnosti i sloma komunističkog režima. Je li Hrvatska danas slobodna i demokratska zemlja?
-Hrvatska još nije izašla iz jednopartijskog sustava. Hrvatska i Slovenija su jedine postkomunističke zemlje u EU koje nisu provele lustracijski zakon. Hrvatska je i dalje duboka udbaška država u kojoj su stare komunističke elite preuzele ne samo politički nego i kulturni prostor. Ova istina je permanentno blokirana u mainstream medijima.
FM: Prvi hrvatski predsjednik dr.Franjo Tuđman temeljio je svoju politiku na ideji pomirbe. Je li ta pomirba dala rezultata?
-Nažalost nije! Bez istine i pravde pomirba nije moguća i ostaje iluzija. Slučaj Perković – Mustač potvrđuje da stare strukture do današnjeg dana sprječavaju otkrivanje povijesne istine. Hrvati izvan Domovine moraju biti svjesni da su u sve njihove domoljubne organizacije bile infiltrirane doušnicima UDBA-e. U bivšem sustavu cinkanje je postalo vrlina i dokazivanje kriminalnoj jednopartijskoj diktaturi. To je još dodatno razorilo moralno-etički kodeks pučanstva SFRJ. Komunizam se može opisati kao ‘teror svakog protiv svakoga u svakom trenutku’ a vidite i sami da je ova država samo nastavak udbaškog komunističkog kalifata. Isti mentalni sklop, isti kadrovi i njihovi nasljednici u svim slojevima hrvatskog društva.
FM: Kada je trebalo provesti lustraciju u Hrvatskoj i je li danas kasno za to?
-Nikada nije kasno za lustraciju! Optimalni trenutak za provedbu kadrovske lustracije bio je u ožujku 1994. godine kada su bivše strukture UDBA-e probale izvršiti državni udar u Hrvatskom državnom saboru. Tuđman je pogriješio kada je pomislio da se ti ljudi mogu promijeniti. Radi se o antropološkom problemu jer mentalni sklop „jugozomboida“ je patološke naravi. I sam Tuđman je bio proizvod istog sustava. Postavio je Manolića kao tajnika, koji je de facto vodio kadrovsku politiku. Uz to je stavio Boljkovca da vodi MUP, a Perkovića da upravlja s tajnim službama. Držim da bi provedba lustracije trebala obuhvatiti tri segmenta: suočavanja s povijesnom istinom, otvaranjem svih arhiva i povratak arhivske građe iz Beograda te kadrovskoj lustraciji. Moramo biti svjesni da se dosjei sadašnjih sudaca, fakultetskih profesora, političara i drugih se još nalaze u Beogradu. Udba se također bila infiltrirala i u sve vjerske zajednice. Pojedinci s dosjeima i danas žive u strahu od razotkrivanja jer agenti Udbe koji su ih držali na vezi i danas ih ucjenjuju te tako predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti.
FM: Mnogi su građani danas nezadovoljni pretvorbom i privatizacijom. Kako je po Vama trebao izgledati proces privatizacije?
-Uzrok i rješenje privatizacije se nalazi na izvoru! Cijela tvorevina i propali društveni eksperiment zvan SFRJ doživio je ekonomski krah osamdesetih godina. U to vrijeme su samo dvije zemlje imale veću hiperinflaciju, a to su bili Brazil i Zimbabve. Privatizacija nije započela 1990. godine. Crveni direktori su najbolje znali vrijednost državnih poduzeća na otvorenom tržištu. Isti oni koji su doveli SFRJ do bankrota nastavili su tu praksu nakon 1990. godine. Hrvatska danas trpi posljedice te pljačke koja se provodila od 1945. kroz otimačinu poznatu pod nazivima konfiskacija i nacionalizacija. Danas je samo 5% zemljišnih knjiga ispravno uknjiženo, a katastar potiče još iz vremena Austro-Ugarske.
FM: U više navrata ste kazali kako Hrvatskom danas gospodare bivši kadrovi SKH i CKJ?
-Da, oni i njihovi nasljednici te oni koji su ušli u savez s karijeristima, kulturnim marksistima i prikrivenim neoliberalima. Taj „trojanski konj“ pod krinkom multikulturalizma, humanizma i kozmopolitanizma zagovara masovnu emigraciju, narušavanje europskog identiteta i provodi pranje mozga pod isprikom političke korektnosti. Hrvatska je specifična po tome što joj je oko 30% stanovništva od malih nogu programirano da patološki mrzi hrvatsku državu jer su stasali u Jugoslaviji. U bivšim komunističkim zemljama boljševički sotonizam je nametnut izvana dok je u Hrvatskoj to na žalost domaći proizvod.
FM: Zbog čega nije zabilježen značajniji povratak iseljenika u demokratsku hrvatsku državu?
-Protiv hrvatskog iseljeništva proveden je jedan sustavni program sabotaže! Ostaci socijalističke birokracije, neefikasna javna uprava i sveprisutna korupcija su samo simptomi te namjerne i organizirane sabotaže koja sprječava povratak hrvatskog iseljeništva. Stare jugostrukture boje se znanja, novčane moći i iznad svega patriotizma izvandomovinske Hrvatske. Dok su druge zemlje poput Izraela integrirale svoje iseljeništvo u pravni i ekonomski poredak, Hrvati izvan domovine moraju se satima voziti ili letjeti da uopće glasaju na izborima. A bez doprinosa hrvatskog iseljeništva bio bi upitan ishod Domovinskog rata. Hrvatsko iseljeništvo ne samo da je naoružalo hrvatske snage (HV & HVO) nego je dalo i šest hrvatskih generala plus mnoštvo drugih bojovnika. Danas minimum 16,5 milijardi kuna godišnje dolazi putem bankovnih računa u Hrvatsku. Ali sigurno još barem toliko dolazi u gotovini izravnim dolaskom iseljenika koji nisu registrirani preko EZB ili HNB-a. U izradi je novi zakon o državljanstvu koji bi trebao ići u saborsku proceduru do listopada 2019. godine. Znam da je za njega kasno, ali bolje i kasno nego nikada.
FM: Imate li vi nekakav plan koji bi potaknuo iseljenike na povratak i investicije u Hrvatsku?
-Kad bi se šalio rekao bi da to bio državni udar. Naravno, to je samo u šala. Naši najveći problemi su interne naravi, a ne vanjske. Prvo moramo stvoriti efikasni sustav i profesionalizirati kadrove u javnoj upravi. Zato su potrebni nacionalno osviješteni ljudi, a ne „gušteroidi“ koji mijenjaju boje po potrebi i čiji je mentalni sklop ostao s druge strane Berlinskog zida. Drugi preduvjet je reforma pravnog sustava i brza provedba zakona. Tu postoji veliki problem jer većina kadrova u hrvatskim institucijama dolaze iz bivšeg sustava.
FM: Kako riješiti probleme Hrvata u BiH?
-Nakon svega što su prošla naša braća u BiH, sramota je da su oni još žrtve političkog inženjeringa kojeg je poduprla međunarodna zajednica. Komšić je oličenje političke perverzije. On je bio i ostao mentalni Jugoslaven. Sama izmjena izbornog zakona neće osigurati opstanak Hrvata u BiH. Potreban je slojeviti plan i program koji uključuje lobiranje na geostrateškoj razini, razvoj makro ekonomske politike i poticaj hrvatskih kulturnih institucija. Sve gore navedeno koči politička nestabilnost, korupcija i nedostatak funkcionalnih institucija na svim razinama.
Cijeli razgovor sa saborskim zastupnikom Željkom Glasnovićem pročitajte u idućem broju tiskanog izdanja Fenix Magazina
Fenix-magazin/Dario Holenda
