U dvorani Grand Casina u švicarskom Badenu u nedjelju je u organizaciji agencije Consulting Drozdek održana književna večer s književnicom i urednicom Fenix Magazina Marijanom Dokoza.
Književnoj večeri čiji je program vodio Stjepan Drozdek, nazočio je i generalni konzul Republike Hrvatske u Švicarskoj Konfederaciji Zürich, Slobodan Mikac.
Autorica je predstavila romane “Grijesi” i “Tragovi”, a publiku se posebno dojmila tema romana Grijesi na čijoj se pozadini svakodnevnog života plete istina o traumatičnom djetinjstvu žene iz jednog malog mjesta u Hrvatskoj, a koju je prošlost sustigla i u njenom novom životu u Njemačkoj. Tema je povukla niz pitanja o životu i položaju žene u domovini i iseljeništvu, ali i o odnosima i predrasudama između Hrvata u domovini i iseljeništvu.
Publika je autorici postavljala brojna pitanja o problemima vezanim uz hrvatsko iseljeništvo a s kojima se susretala kroz svoj novinarski rad te ih je zanimalo što ona misli i što učiniti kako bi se odnosi iseljeništva i domovine poboljšali.
– Mislim da se trebamo prilagoditi jedni drugima. Ako mi iz tuđine, odnosno u ovom slučaju iz Švicarske i Njemačke dođemo u našu domovinu i počnemo uspoređivati način života “tamo i ovamo” te kritiziramo ono za što smatramo kako nije dobro u domovini, naići ćemo na otpor pa i ljutnju naše obitelji, prijatelja, poznanika koji su ostali živjeti u domovini. Nitko ne voli kad im se kaže “to nije tako u Njemačkoj, ne bi se to dogodilo da smo u Njemačkoj ili Švicarskoj”.
Oni kojima to govorite osjećaju se kao da ih ne poštujete. Mislim da postoje suptilniji načini za ukazati na nešto što nije dobro. No, često je to “nešto loše”, samo drugačije od onog na što su prvi hrvatski iseljenici navikli tijekom desetljeća provedenih u tuđini.
S druge strane u tuđini svojim švicarskim ili njemačkim susjedima, prijateljima i poznanicima hvale domovinu i ponavljaju koliko im ista nedostaje, a zapravo Nijemci i Švicarci žele da pohvalite njihovu zemlju, ono bez čega ne biste mogli da se jednog dana vratite u Hrvatsku. To je jednostavno ljudski i to prilagođavanje je ključ svega. Da ne bi ostala “krivnja” samo na Hrvatima u iseljeništvu, i Hrvati u domovini moraju odbaciti svoje predrasude o iseljeništvu. Moraju shvatiti i prihvatiti istinu da Hrvati u Njemačkoj i Švicarskoj vode normalan život, bore se za bolje sutra, rade i zarađuju, i ne dolaze lako do dobrog posla. Da život u tuđini nije tako lagodan kako se možda čini u vrijeme godišnjih odmora. Mi jednostavno moramo prihvatiti istinu jedni o drugima i vjerovati jedni drugima. Tek onda ćemo se i bolje razumijeti – kazala je Marijana Dokoza.
I generalni konzul Slobodan Mikac je izdvojio zanimljiv slučaj. Naveo je sasvim jednostavan primjer kad se hrvatski iseljenik prilagođava situaciji u domovini kad zapravo ne bi trebao.
– Prije nekoliko godina sam se vozio s jednim prijateljem automobilom u Hrvatsku. U Švicarskoj se strogo pridržavao svih pravila sigurne vožnje, no čim je prešao hrvatsku granicu, opustio se i vozio puno brže od dopuštenog. Na pitanje, zašto to čini, odgovorio je “pa tu sam slobodniji” – kazao je konzul.
Prirodno i ljudski je da smo slobodniji u svojoj domovini ma koliko dugo iz nje izbivali, ali ponekad se dogodi da ono što smo ostavili u njoj, češće poštuju turisti nego mi sami, kazala je Marijana Dokoza odgovarajući i na pitanje, mislili da će hrvatski iseljenici uvijek biti na tom “mostu” između dvije države, ili je povratak ipak moguć.
– Na to pitanje odgovor najbolje mogu dati prvi hrvatski iseljenici. Od njih mi možemo puno toga naučiti, kako o domovini tako i o tuđini. Posebno bi ih trebali poslušati Hrvati koji dolaze u Njemačku i Švicarsku, jer oni često nemaju realnu sliku onoga što ih čeka u tuđini. Niti ja je nisam imala dok sam živjela u Hrvatskoj, zapravo o tuđini i hrvatskim iseljenicima nisam puno ni razmišljala u kontekstu u kojem razmišljam danas. Novinarski posao omogućio mi je da hrvatske iseljenike upoznam puno bolje nego što bih to možda da nisam novinarka. Mislim da pogotovo za prve hrvatske iseljenike povratak kući “zauvijek” nikad neće biti doista zauvijek. Jer oni moraju ostaviti svoju djecu tuđini i vratiti se domovini, a to je teško. Zato se mnogi odlučuju za život na dvije adrese. To je teško, ali to je život – kazala je Dokoza.
Predstavila je i roman Tragovi čija je tema zaintrigirala i muškarce i žene i povela publiku u sasvim jednu drugačiju priču vezanu uz odnose muškaraca i žena ali i priču o nekim situacijama koje život donosi kad se najmanje nadate, o sudbini koju ne možete izbjeći ma koliko to nastojali.
Fenix-magazin/Ivan Barišić
