Računi za grijanje u Njemačkoj mogu biti znatno viši unatoč manjoj potrošnji zbog toplinskog ugovaranja, modela u kojem vanjski izvođači preuzimaju grijanje, a dodatne i često netransparentne troškove snose stanari. U takvim slučajevima cijena grijanja može porasti i do 250 posto, iako stvarne nabavne cijene energije ostaju niske.
Zašto stanari plaćaju i do 250 posto više, iako cijene energije padaju?
Mnogi se stanari suočavaju s neugodnim iznenađenjem: račun za grijanje znatno je viši nego prethodnih godina, iako su trošili manje energije. Uzrok tome ne moraju nužno biti rast cijena plina ili struje. Sve češće se u pozadini krije model opskrbe poznat kao toplinsko ugovaranje, odnosno “Wärme-Contracting”.
Riječ je o praksi koja može znatno povećati troškove grijanja – u nekim slučajevima i do 250 posto – pri čemu dodatni teret snose isključivo stanari, a ne vlasnici nekretnina.
Što je toplinsko ugovaranje?
U većini višestambenih zgrada grijanje se osigurava zajedničkim plinskim sustavom. Troškovi goriva, održavanja i popravaka raspodjeljuju se među stanarima putem obračuna režija. Vlasnik zgrade pritom je odgovoran za tehničku ispravnost sustava i angažiranje ovlaštenih servisera.
Kako bi izbjegao tu obvezu, vlasnik može upravljanje grijanjem prepustiti vanjskom pružatelju usluge – tzv. contractoru. Taj izvođač preuzima održavanje, popravke i eventualnu zamjenu sustava grijanja, a sve nastale troškove prenosi izravno na stanare kroz cijenu topline navedenu na računu za grijanje.
Od plinskog grijanja do “daljinske topline”
Problem dodatno nastaje jer se u slučaju ugovaranja stanari više ne smatraju potrošačima plina, već korisnicima toplinske energije, često formalno izjednačene s daljinskim grijanjem. Time takvi ugovori potpadaju pod propise o daljinskoj toplini, prema kojima se cijena sastoji od fiksnog dijela i cijene po potrošenom kilovatsatu.
U praksi to često znači izuzetno visoku cijenu rada, koja se nerijetko kreće između 40 i 60 centi po kilovatsatu. Potrošački magazini upozoravaju i na netransparentne metode obračuna, poput korištenja burzovnih indeksa koji nemaju stvarnu povezanost s realnim nabavnim cijenama plina. Iako opskrbljivači energent kupuju po povoljnijim tržišnim cijenama, stanarima se na računu zaračunavaju znatno veći iznosi.
Ugovaranje nije ograničeno samo na grijanje
Osim isporuke topline, vlasnici zgrada mogu vanjskim izvođačima prepustiti i druge energetske usluge, poput tzv. ugovaranja ušteda. Ono obuhvaća mjere za dugoročno smanjenje potrošnje energije, uključujući zamjenu radijatora i ventila, energetsku obnovu zgrada, toplinsku izolaciju ili ugradnju novih prozora.
Iako stanari u tim slučajevima mogu ostvariti određene uštede, dodatne usluge često plaćaju po nepovoljnim, ponekad i precijenjenim uvjetima.
Rizici i za privatne vlasnike
Toplinsko ugovaranje nije rezervirano samo za višestambene zgrade. I privatne osobe mogu se susresti s ovim modelom, primjerice pri zamjeni sustava grijanja. Umjesto kupnje, oprema se tada unajmljuje ili leasingira. Iako se na kraju ugovora nudi mogućnost otkupa, cijena je u pravilu vrlo visoka, zbog čega ukupni trošak zamjene grijanja postaje nerazmjerno velik.
Kritike udruga stanara i potrošača
Udruge stanara i organizacije za zaštitu potrošača sve glasnije kritiziraju ovakvu praksu. Smatraju da toplinsko ugovaranje predstavlja nepotrebno financijsko opterećenje za stanare, jer oni snose trošak usluge koju je naručio vlasnik nekretnine – bez mogućnosti stvarnog utjecaja na uvjete ugovora.
Što stanari mogu učiniti?
Ako sumnjate da je opskrba toplinom u vašoj zgradi prepuštena vanjskom izvođaču, važno je detaljno provjeriti obračun grijanja. U slučaju nejasnoća ili sumnjivih stavki, imate pravo zatražiti uvid u ugovornu dokumentaciju. Preporučuje se i kontaktiranje nadležne udruge za zaštitu potrošača, koja može analizirati račun i savjetovati o daljnjim koracima.
Važno je napomenuti da ni svi vlasnici zgrada ni upravitelji nisu uvijek svjesni negativnih posljedica koje toplinsko ugovaranje može imati za stanare. Upravo zato transparentnost i informiranost ostaju ključni alati u zaštiti prava potrošača.
Fenix-magazin/MD
