U svim srcima razumnih i savjesnih Hrvata, kako nacionalno tako i onih koji su to po svom političkom uvjerenju tj. politički određenih Hrvata, Vukovar je sinonim za njihovu domovinu Hrvatsku.
Negdje oko Božića 2014. godine u Savskoj 66 sreo sam se sa svojim prijateljima dragovoljcima iz 1991 godine pa tako i s Damirom, Nikolom Ivicom, Vinkom, Milom, Ivicom zvanog Bane i mnogim drugima. Tema je uvijek jedna, zašto nas je napustila država koju smo obranili i sačuvali te osobito zar su Hrvati izgubili svoju vjeru u obrambenom Domovinskom ratu, a njeni agresori istu preuzeli. Pitali smo se što to možemo mi koji nismo ni na jednoj poziciji ni opoziciji u sustavu vlasti.
Znali smo da ne mnogo u biserju i zlatu, ali bijasmo svjesni da pognute naše glave valja uzdignuti. Tako se rodila ideja da u magmi svih strahota gradu Vukovaru mora niknuti Dom Veterana i Centar Veterana branitelja i vojske. Znajući da je gen hrvatske slobode niknuo upravo na dijelu gdje je „hijena“ bila bjesomučno gladna i pokazala svu surovost i neljudskost , uvijek gladna tuđeg (probajte samo zamisliti istinit događaj iz ratnog Vukovara, da kao majka gledate da vam pred očima kolju vlastito dijete, op. a.b.) valjalo je krenuti smjerom poštovanja i suosjećanja. Nešto prije minulih Predsjedničkih izbora, točnije 9. siječnja 2015. godine u prostorijama vijećnice Grada Vukovara održan je prvi saziv male koordinacije u organizaciji Udruge hrvatskih branitelja Sajmište Vukovar radi primarnog zadatka izgradnje Doma Veterana i konačnog cilja Centra Veterana.u Vukovaru. Dvadesetak nazočnih na istom je naglasilo da se ne radi o akciji u vlastitu spomen nikoga pa tako ni same UHB Sajmište. Budući da se o mnogočemu i nakon 24 godine šuti vrijeme je za konkretnost, kako znanstveno tako i djelom poštovanja.
Sajmište je stratište mnogih junaka i heroja kako mrtvih tako i živih kao što je vojarna zloglasne JNA, logor Velepromet, Kukuruzni put, zadnji koraci prema Ovčari, mjesto pogibije svih pet zapovjednika toga dijela Vukovara i čak 174 hrvatska branitelja, znatno većeg broja ranjenih i obeščašćenih iz svih dijelova domovine u toj bici za doslovno svaki pedalj hrvatskog tla i imovine, a još uvijek bez ijedne osuđene osobe za ta zlodjela!?.
Admiral Ante Budimir tada je s pravom kazao da smo ratovali za Domovinu, no da nas je država izdala te da svatko mora imati na umu da su naši ratnici osigurali državi ogromnu imovinu i unijeli u njeno vlasništvo kojom ova nikako gospodari i koja ju uništava i prodaje po damping cijenama te da nitko na vlasti ne govori o domovima za rehabilitaciju kojih bi moralo biti barem na tri mjesta u različitim regijama, Slavoniji i Baranji, Zagorju i Dalmaciji.
Neki od nazočnih akciju su pokušali pretočiti u vlastitu samodopadnost i možebitni izvor dodatnih prihoda kao dr. Krešimir Bušić, a neki su skeptično pokušali tako reći odradi točku za javnost preko nazočnih medija kao što je to bio gradonačelnik gospodin Ivan Penava čiju je nakanu ovaj tekstopisac, kao pravni savjetnik i jedan od koordinatora UHB Sajmište, odbio kao sadržajno i formalno pravno neosnovanu tako da predloženi sporazum nije potpisan.
Mic po mic, bez zlobe i zavisti gospodin Penava shvatio je čistu namjeru i značaj inicijative tako da je otvorenu pružio ruku i materijalnu pomoć u skladu s mogućnostima te je Grad Vukovar snosio nemali materijalni teret svečanog otvaranja, 10. listopada 2015. godine, doma branitelja koji će prerasti u dom Veterana.
Na drugom sazivu održanog u prostorijama Župne kuće Kraljice mučenika u Vukovaru, podijeljeni su konkretni zadaci i odrađeni koordinatori za županije i sredine u kojima postoji bilo kakva veza, u prvom redu samog Domovinskog rata i Vukovara pa je tako određeno petnaest koordinatora koji bi trebali djelovati kao promotori jer je hrvatsko novinstvo u da tako kažem mišjoj rupi i službi destrukcije RH-e. Tada je od tri prijedloga prihvaćeno da se ide na kupnju manje kuće na adresi Sajmište 6, nasuprot Doma zdravlja koja je legalno izgrađena i koja ima cca 750 kvadrata građevinskog terena., koja bi se rekonstruirala dogradnjom u sadržajno bogatiji objekt Doma Veterana s prostorom i djelatnostima radi samofinanciranja i održavanja objekta.
Otvoren je poseban račun, internetska adresa te pronađen donator za izradu sveukupne projektne dokumentacije i ishođenje svih akata građenja u tvrtci GRAVIM d. o. o. Split. Ova tvrtka će 17. studenog ove godine doći na lice mjesta, snimiti postojeće stanje i predložiti arhitektonsko rješenje budućeg doma te nastaviti dalje voditi ishođenja svih akata građenja.
Ubrzo potom Grad Split, na čemu se usrdno valja zahvaliti njegovom gradonačelniku, gosp. Ivi Baldazaru, probija led i uplaćuje prvu donaciju, a Grad Vukovar, Vukovarsko Srijemska županija i Hrvatska katolička Crkva hvataju se posla i ubrzano rade na poboljšicama i adaptaciji, kako kuće tako i terena te pripremi otvorenja da bi mali objekt u materijalnom smislu postao enormni zamašnjak akcije kojoj bi se trebali odazvati ( bilo novčano bilo u materijalu ) ama baš svi pravni subjekti, dakle, sve pravne i fizičke osobe hrvatskog puka pa makar i preko humanitarnog telefona koji će biti otvoren nakon usklađenja i potvrde novog Statuta UHB Sajmište.
Očaravajuća radost otvorenja
Vrlo pametno, jednostavno i apolitičko otvorenje obradovalo je sve unatoč svim bolima oko tri stotine nazočnih, a meni osobno je žao što svi nisu bili i na prigodnom domjenku u Osnovnoj školi Antun Bauer. No, i tu su pokazali svoju karakternu veličinu pa i oni najteži invalidi kao što je to učinio i sam Đuro Glogoški. Naime sami Vukovarci i stanovnici bližih naselja mjesta za oko 250 uzvanika pripremljenih u školskoj dvorani prepustili su onima koji su došli iz Dubrovnika, Tinjana, Imotskog, Ivanca, Varaždina, Paljuva i drugih mjesta koji su prevalili dug put da se uvjere u čestitost i vrijednost akcije.
Program je započeo impresivnim dekorom crkve Kraljice mučenika u Vukovaru i Svetom misom za sve stradale i obespravljene branitelje uz šest svećenika, mlade misne asistente odnosno ministrante u bijelim opravama i pjevački zbor, a dupkom puna bogomolja odisala je unatoč svim nedaćama odom radosti.
Ispred samog doma branitelja, kratkim govorom zahvalnosti obratio se
Nikole Tarle predsjednik UHB Sajmište nakon čega je slijedio blagoslov velečasnog Mate Martinkovića i presijecanje vrpce.
Dalibor Tomašić, sin posljednjeg zapovjednika Sajmišta, Josipa Tomašića zvanog osa i roditelji poginulih branitelja Zlatko Menges te Petar Čikotić simbolično su otvorili dom koji će izrasti u mjesto vječnog poštovanja.
Bočnu fasadu uresila je plakata svih pet poginulih zapovjednika toga dijela grada za koje na žalost mnogi nisu ni čuli, a sama država više-manje ih i ne spominje kao da su statistika. Ne mogu prešutjeti ono što je nekadašnja Ministrica branitelja i Premijerka, gospođa Jadranka Kosor kazala kada je pozvana na pogreb dragovloljca i po svim pokazateljima junaka koji je uništio najviše tenkova i oklopnjaka neprijateljske JNA bojovnika Andrije Marića ( za one koji ne znaju i na Trpinjskoj cesti on je uništio najviše tenkova ili to pripisuju vlastitom uspjehu kao sadašnji Ministar Predrag Matić, čak i onaj tenk te oklopnjak u Smrdelju kod Donjeg Zemunika uništio je vječno živi Andrija Marić, a. b.), a poginulog s još šesnaest bojovnika među inim i Robertom Zadro 10. travnja 1992. godine na Kupresu (Malovan).
Ona je tada zahtijevala drugi nadnevak pogibije, ona „vječni legalist i vrsni pravnik, lučonoša obitelji itd“ krivotvorila bi i smrt sedamnaest vječnih vjerovnika naše slobode i svih generacije hrvatskog naroda!? Dakako, nije se odazvala pozivu. Može li netko uopće izreći više licemjerje, mislim da ne.
Da se to ne bi ponovilo i s ovih pet heroja i viteza ta slika mora grmjeti po Republici Hrvatskoj i svim srcima domoljuba u svijetu. Oni su bili svjesni i spremni dati sve što imaju, a to je život. Ovo je vrsna razlika između dragovoljca i branitelja, kako bi živi pomirili mrtve, a navodimo ih po redoslijedu pogibije. To su:
DAMJAN SAMARDŽIĆ zvani Veliki Bojler
PETAR KAČIĆ zvani Srednji Bojler
VELIMIR ĐEREK zvani Sokol
IVAN POLJAK zvani Sokol
JOSIP TOMAŠIĆ zvani Osa
Da se ne smiju prepustiti zaboravu istakli su i gradonačelnik Vukovara, Ivan Penava, njegov zamjenik Marijan Pavliček, Igor Gavrić predsjednik gradskog vijeća Vukovara, dožupan Vukovarsko Srijemske županije Željko Cirba, predstojnik Župnog ureda Marinko Beljo, gradonačelnik Otoka Josip Šarić, hrvatski akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti domovine i dijaspore, kipar Dubravko Radman, predsjednik udruge stopostotnih invalida Domovinskog rata Đuro Glogoški te mnogi drugi. Nadamo se da ste i vi dragi čitatelji istog mišljenja.
Med u mlijeko prigodnog programa dali su članovi kulturno umjetničkog društva Stari Hrastovi 2000 iz Novog Travnika, KUD-o Seljačka sloga iz Bogdanovaca te KUD Josip Kozarac iz Štitara. Svojom izvedbom pjesme neobičnim stilom i tekstom koji podsjeća na Slavonski bećarac, skladnom nošnjom građanskom i onom, kako vele, običnog puka, oduševili su nas izvođači iz Novog Travnika pa im velika hvala. Bili su jednostavno kazano, neprocjenjivo očaravajući.
Ovom izvoru novog smjera branitelja nazočili su i živi svjedoci postrojbi koje su vojevali ovom gradskom kvartu grada Vukovara prsa u prsa i drugim ratištima. Preživjeli borci PU Varaždina došli su kao postrojba, a odazvali su se dragovoljci iz Našica, Đakova, Osijeka, Omotskog, Dubrovnika, Zagreba, Ivanca i mnogih drugih sredina. Neki kao što je to učinio Nino Ivić Mandić javili su se pismom iz bolnice ili pak telefonom kao Ivica Arbanas zvani Lipi (lijepi na dalmatinskom narječju, o. a. b.).
Utjeha dragovoljca Nina Mandića Ivića
Iz bolnice u Zagrebu primljeno pismo ratnika Sajmišta Nina Mandić Ivić, pročitano je u cijelosti. Ono je u svim segmentima antipod grmljavini ispraznih političara, kako pozicije tako i opozicije, kao što je to bio i jučerašnji govor premijera Zorana Milanovića u Vukovaru ili buljooki pogled Igora Dragovana mom prijatelju u hotelu Lav neposredno prije njegova dolaska na njegovu zamjedbu da takvi još nikome nisu donijeli korist osim sebi i da ne traži po stolovima slike svoje. Tko zna možda je htio zadiviti igrače i vodstvo HNK Hajduk iz Splita koji su upravo tada bili na objedu ili moje drage Torcidaše iz Kaštela koje sretosmo skupa s fetivim Dinamovcima i pripadnicima 5.GB-e, kod Željka Čorak. Svijet je zbilja „manji“ nego što mislimo.
U svom pismu dragi Nino među inim navodi :“Pričinilo nam se da je nad sanjanim tisućljetnim snom zarudila hrvatska zora, a sagnuta hrvatska glava, počela se podizati. Rijetki, bojažljivi osmijeh upućivao je na pronađeno dostojanstvo. Potvrda sebe, potvrda svoga u kolopletu razbijanja kasnih osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, svih oblika totalitarizma u svjetskom razbuktanom procesu, činila se toliko dostižna. Činilo se da će zora, koja je netom zarudila roditi predivan sunčan dan, da će nam konačno svanuti predugo sanjana sloboda, bez oluja i tmasnih oblaka, bez razaranja i krvi, sakaćenja i ponižavanja mržnje i neizlječive bolesti.
A opet, tu kraj nas u našem susjedstvu, čula se nekakva zloćudna galama, čula se čak i ona mučna tišina, izbijajući čak i one poglede prijatelja, susjeda, rođaka, medija. Vladajuća politika velikosrbijanskog stroja i dalje grmi nad cijelim hrvatskim prostorom, emisijom sve tmurnijih oblaka i grmljavinom. Njen oružani stroj, izgrađen uglavnom znanjem pameću i bogatstvom hrvatskog čovjeka, prvotno pritajeno, potom svom težinom i sredstvima, vrijeđajući zdrav razum i osviještenu dušu slobodnomislećeg, humanog i bogoponiznog čovjeka, obrušio se svom silinom , na sve što im je stajalo na putu. U svoj žestini, veliko srbijanski ratni stroj obrušio se na najveći dio tek proglašene samostalne hrvatske države, provodeći koncepciju spržene zemlje, posebice na liniji planom zacrtane velike Srbije, Virovitica-Karlovac.Karlobag.
Organizirana samo hrabrošću i odlučnošću da štiti svoje, vukovarska nesrpska enklava, kao da je velikosrbijanskom stroju poslala signale davno prohujalog vremena,da „SVOJU ZEMLJU I SVOJ NAROD HRVAT LJUBI“.
Svaki vukovarski kvart, svaka ulica, svaka kuće skuplja se stvarajući vojsku neuništivih ratnika. Iako nikako i slabo naoružanih, bez stručne izobrazbe i školovanja, bez logistike, imala je ustroj prave moderne vojske obrambenog karaktera kao u doba Ilira. Na isti način, ali u znatno surovijim okolnostima, stvaran je u krvi sajmištanski vojni stroj. Sajmište je rano počelo krvariti pa je godišnjica obilježavanja mogla biti i ranije ili bilo koji drugi nadnevak jer je velikosrbijanski pir na Sajmištu uvježbavao i provodio svoj krvavi pir.
Svaki djelić našeg Sajmišta izložen je ogromnim stradanjima, ulične borbe bile su doručak, ručak i večera, naša svakodnevnica. Borbe prsa u prsa, stalna promjena linija bliske borbe zahtijevala je velik broj boraca, tako da je kroz ovu mikro točku ratišta prošlo i najveću broj ratnika uopće.Pomagali su nam branitelji iz svih dijelova grada, domovine i svijeta, a među njima i oni koji za Vukovar nikad nisu ni čuli.
Navest sve je nemoguće, ali svako ime sjaji i sjajit će dok je Hrvatske. Govoriti o Sajmištu i danas je teško, jer izaziva mučna sjećanja na krvničku vukovarsku vojarnu, na tkz. „Petrovu goru“ i sve zlo koje je proizašlo iz nje. Ono znači i Velepromet, najveća stratište civila kroz čije je hangare i prostore prošlo više od sedam tisuća preživjelih nezapamćenu torturu i ponižavanje, a za svakog desetog iz ovog logora smrti nije bilo izlaska. Sve rečeno samo je djelić mučnog mozaika tragedije, krvavih ali i herojskih zbivanja zbog čega će Vukovar i njegovo Sajmište vječno biti u memoriji svakog slobodoljubivog čovjeka“.
Licemjerje, demagogija i diskrepancija vlasti
Nekoliko dana po drugom sazivu inicijative, dakle u ožujku ove godine, upućen je pismeni zahtjev Ministarstvu branitelja, Vladi Republike Hrvatske i Hrvatskom saboru radi potpore projektu. Uz to s ministrom Predragom Matić je za dan grada Vukovara ( blagdan Svetog Filipa i Jakova ) obavljen razgovor na istu temu s željom da mjerodavno ministarstvo iznađe mogućnost za 250 000 kuna kako bi se realizirala prva faza projekta.
Navedeni su svi relevantni sadržaji kao Doma Veterana tako i konačnog cilja Centra Veterana u Vukovaru. Posložene su ideje uz mogućnost korekcije i upozoreno na to da bi Centar Veterana u Vukovaru imao svoju opravdanost i u činjenici da je naša zemlja članica NATO Saveza pa će uvijek nužno imati svoje veterane. Sadržajno bi centar trebao imati mogućnost za primarnu zdravstvenu, liječničku i rehabilitacijsku skrb, promotivni i rekreacijski kamp, smještajne kapacitete, izletište, kino dvoranu koja može biti i kongresna, ugostiteljski sadržaj s većom blagovaonicom i mogućnosti korištenja za organiziranje prigodnih događaja kao što su pirevi i slično, izletištem, ribnjak, park, športske terene i manju dvoranu, otvoreni i zatvoreni bazen i drugo da bi se sadržajno oplemenila sveobuhvatnost centra i stvorila mogućnost samoodrživosti.
Svakako, predviđa se i smještaj veterana u poznim godinama jer nas pamet uči da će mnogi veterani ostati samci koji ne će imati kamo jer nemaju porodice pa bi im taj centar bio ujedno i dom u kojem će moći živjeti, naravno uz naknadu koja bi bila realna i proporcionalna njihovoj mirovini, a ujedno bili dodatni prihod samoodrživosti Centra Veterana.
Tijela najviše državne vlasti više od pola godine o istom šute, kao i mediji kojima je to poslato, što najzornije pokazuje koliko je loša politika, ujedno i službena kad je u pitanju naša državna politika, naša konstanta. Nisu se udostojili napisati niti jednu riječ, ne.!?
Mentalna retardiranost takovih velikana neprikosnoveno je dokazana priopćajnicom za medije od prije nekoliko dana koju sad svi „nezavisni mediji“ objavljuju na udarnim stranicama i terminima uključujući i Radmanov slikoglas, kada je nakon „žurnog sastanka“ u Okrugljaku, odaslana iz ureda Predraga Matića. Ljubopitna gospoda još uvijek ne znaju što čine. Oprošteno im je no nikad ne će biti zaboravljeno jer kako kažu ponosni Istrijani, još Hrvatska ni propala dok mi živimo.
Naime, sada pred izbore, oni preuzimaju ideju UHB-a Sajmište i djelomično prepisani tekst njihova zahtjeva puštaju u „eter“ navodeći da su u citiram „ U tijeku su pripreme Vlade radi izgradnje četiri centra veterana u RH-oj“: !? Pametnom i previše.
Oni nikako da napuste politiku glorifikacije, samodopadnosti i samodostatnosti pa i dalje imaju isti „program“, nitko vam ne može dati ono što vam mi možemo obećati
(podvukao a. b.). Ovime nastoje privući što više stranačkih uhljeba i sljedbenika kojima jedino i jesu na pomoći, kako bi operušali i ono što bi eventualno došlo dokazujući spremno da će to biti onda kad netko drugi (EU fondovi) isto odobre i da će opet pokazati da znadu kako se „čerupa“ jer predviđaju nevjerojatnih 20 milijuna Eur-a. Nikada još nisam čuo da su kazali „ja sam“.
Nima je prošlost, sadašnjost i budućnost uvijek je satkana u onom „mi će mo“.
I bez ičije stručne pomoći dokazati se može da se za pet puta manji iznos može izgraditi centar koji bi imao u svakom trenutku mogućnost sveobuhvatnog prihvata sedam tisuća ljudi.
A tek izbor gradova, odnosno sredina u kojima se oni eto trebaju izgraditi, možemo slobodno nazvati Memorandum Sanum 3.
Dragovoljci zbijmo se
Vjerojatno i oni koji nisu pčelari ni biolozi znadu da se svaka pčelinja kućica u saću mikromilimetarski geometrijski podudaraju, identične su bez obzira na svog stanara, pčelu. Tako se i mi branitelji trebamo rojiti i povezati na što je ukazao i Nika Tarle pozivom svim udrugama Vukovara da zajednički sjednu za stol. Isto vrijedi za sve jer samo tako možete pobijediti štetočine i štetnike koje vas na svekolike načine cijepaju da bi samo oni bili determinirani za vlast u svim segmentima. Što prije to shvatimo biti će nam lakše.
Vjerujte mi, u svim sredinama gdje su bila ratišta iste su ili bitno iste situacije i problemi. Snimajući više od deset godina i sakupljajući podatke u svoju vlastitu glavu, da barem budem svoja budala, prvo oružje na ratišta dostavili su udbaši (tako kolokvijalno nazivam sve pripadnike tajnih službi) prve nepodopštine učinile su njihove sluge, a prve žrtve bili su nedužni ljudi. Gramzivost su pokazali dokazani probisvijeti i licemjeri, oružje se „legalno“ prodavalo uz proviziju od 19 do 22 %, a prvi trgovci bili su oni koji su pred osnivanje samostalnih političkih stranaka u domovini ispod revera zabadali članske značke. U svim sredinama pojavili su se kraljevi alkohola, nafte, lakih žena, duhana i najopasnije pandemije svih bolesti, droga. Jednom riječju izvora budžeta. Zapovjednici i njihovi zamjenici većinom su nekoliko dana ili neposredno prije neprijateljskog napada napustili ratište ili pak ostali nepoznati običnim smrtnicima. Među njima na opću sramotu ima i generala HV-e.
Ustroja obrane i linije obrane, crta povlačenja, strukture zapovijedanja, adekvatnog naoružanja, logistike i inog nije bilo. Sve je bilo prepušteno slučaju, čak je bilo bojovnika na crti obrane bez puške, bombe ili granate. Tek nakon godinu dana rata uslijedio je pomak. No, i tada „sigurne kuće“ zaposjeli su dušebrižnici koji su nakon nekoliko oslobodilačkih akcija junaka rata napumpavali braniteljski korpus i to ne bojovnicima već činovima, položajima i odlikovanjima. Oni su vođeni jedino vlastitim interesima i stranačkim uhljebljivanjima. Nepopularne tkz. Munchenske bojne, prošle su najbolje.
Besramno su zauzeli državne položaje te uz pomoć profitera kako prijeratnih tako, ratnih i poratnih trošeći neodgovorno državni novac i državne kredite kanalizirajući ga na tajne račune od Austrije, Cipra, Lihstenstaina do Bankoka, ali vjerovali ili ne Beograda. Sačinili sijaset tajnih ortačkih ugovora da bi sačuvali od naroda opljačkanu imovinu i drugo.
HNB-u učinili su nedodirljivom koja nas je uz pomoć stranih bankara, učinila robovima vlastitih dugova, a ona sama nikome ne odgovara. (Ako ne vjerujete pročitajte Zakon o HNB-ai, o. a. b.).
Pljačka milenija jest tkz. Pretvorba i privatizacija, a sirotinja uglavnom seljaci i radnici bez posla uz pomoć emocionalno određenih i socijalno svjesnih te manjim djelom nacionalnih fanatika, ginula je u borbama, da bi im licemjeri na pogrebu govorili da su hrabro položili život na oltar domovine!? Zar je to bio cilj naše odluke!?
Nakon protokolarnog sadržaja sreo sam se s prijateljima iz 3. Imotske bojne 4. Splitske brigade od kojih su dvoje ranjeni upravo u mom selu te dragim prijateljima koje upoznah upravo na slavonskom ratištu iz Vukovara, Osijeka, Vinkovaca, Nijemaca i drugih krajeva, shvatite me iz osobne sramote države i čina prema meni početkom ožujka 1992. godine, ne ću još uvijek navoditi njihova imena, duboko uvjeren makar čekao i stotinu godine ( 23 su već prošle) da će niknuti pravednija Hrvatska jedan od njih je kazao fascinantnu rečenicu u koju bi mogao stati cijeli Domovinski rat.
Kazao je ovo: „ Ne gledajmo i ne mjerimo, dragi branitelji, čije je krvi u loncu više.“
Zaista nema tog povjesnika, državnika ili pjesnika koji bi kazao više. Hvala „Šapica“.
Upravo tako shvatite i vi ovu akciju i svoj obol koji ste dali u obrani svega onoga što čini nekoga čovjekom i svih ljudi i njihovih bitnih razlika koje ih čini narodom.
Shvatimo da svi hrvatski veterani, ne samo pojedinci, zaslužuju poseban i brižan postupak, poštovanje i suosjećaj, kako za vrijeme svog života tako i posthumno.
Neka nam ovo bude misao vodilja i uhvatimo se za jedan štap, istina je Bog i kontra nje nema protuotrova. Ostvarimo jasnu strategiju sveobuhvatne skrbi sadašnjih i budućih Veterana te se odazovite pružanjem pomoći projektu na bilo koji način i ne dopustite da osloboditeljski Domovinski rat postane tuđe groblje. Vratimo optimizam zaboravljenim junacima, obitelji, poštujmo različitost te dignimo srca i čela u Vukovaru za jedinu domovinu našu, Hrvatsku.
Novčane donacije, a svaki donator i zaposlenik mjerodavnog državnog tijela uvijek ima pravo na informaciju o ovom projektu, možete uplatiti na račun otvoren kod Splitske banke.
IBAN HR23300031553491524
Usrdno vas molimo, budite i vi ćelija našeg saća, akcije radi ostvarenja navedenog cilja.
Ante Baraba Miš
Pagliuch, 12. listopada 2015. godine
