Nekako uvijek u isto vrijeme, idući nedjeljom na sv Misu kod Dominikanaca u Dubrovniku, prođem pored malenog trga iz pravca Ploča prema Gradu.
I svaki, ama baš svaki put dočeka me veliko jato gradskih golubova koji gugučući čekaju svoj dnevni obrok kojeg im donosi netko od zaduženih u gradskim komunalnim službama.
Tada nastaje vesela strka golubov sve dok se i zadnje zrnce kukuruza ili već nečega drugog ne pokupi.
Tog jutra mir i tišina. Nema niti jednog jedinog goluba na vidiku. Nema ga živog ni na zemlji ni u zraku.
Ima samo jedan koji mrtav leži kraj staze na putu.
Ne znam je li izostanak golubova bio iz strah da se i njima nešto slično ne dogodi ili su izostali zbog počasti mrtvom prijatelju.
Što god bilo, bilo je uistinu neuobičajeno tužno vidjeti sliku trga bez mnoštva živih golubova.
Kao i u životu čovjeka, smrt je prirodna i svemu dođe kraj, pa i tom mrtvom golubu.
Ali ako je nečija, pa i golubova, smrt ljudskih ruku djelo, to nije u redu, nije lijepo a niti pošteno.
Fenix-magazin/SIM/Dr. Jure Burić
