Na opustjele Plehanske brežuljke slila se prošlog tjedna rijeka Plehančana, od kojih su oni iz izgnanstva potegli i nekoliko stotina kilometara da bi proslavi dan sv.Marka evanđeliste, zaštitnika župe i samostana Plehan. Markovdan se svake godine održava uz posebno svečani program, kao jedan od najvećih događaja za Hrvate katolike Plehanskog kraja.
Pred oko tisuću vjernika misno slavlje je predvodio fra Anto Tomas, nekadašnji plehanski gvardijan a danas župnik u župi Ulice kod Brčkog. Vjernicima je prenio Uskrsnu poruku riječima: Oni koji vjeruju u uskrsnuće, ne boje se zla ni smrti! Pokušavajući iz te poruke naglasiti da se nikako ne smiju pomiriti sa stanjem zla i nikada ne odustati od dobra, od svog kraja, trebaju poštovati svoj dom, svoj kraj, svoje ljude i svećenike… vratit će im se svako dobro onoliko koliko su sposobni darovati. 
Pod misom je kršten i mali Josip, sin Miroslava i Ivanke Babij, koji žive u Zagrebu, ali im obitelji potječu sa Plehana. Josip je treće dijete u obitelji Babij. U želji da jednog dana dođe živjeti na Plehan, njegovim krštenjem na svetom mjestu plehanskih katolika obitelj je željela povezati Josipa sa krajem njegovih roditelja kao znak, nade, da nikada ne treba odustati od svog kraja.
Nažalost, statistike o povratku protjeranih Hrvata katolika u ovoj regiji su poražavajuće.
Među brojnim Plehančanima bile su i tri folklorne skupine: iz Zovika, Koraća i Odžaka, koje su svojim šarolikim i bogatim nošnjama uveličale svečanost. Nakon misnog slavlja, na prostoru ispred crkve, odvijao se raznolik program koji je plijenio pozornost i zaslužio sve pohvale.
Markovdan je bio jedna od rijetkih prilika kada se raseljeni Plehančani mogu naći zajedno i uz čašicu razgovora zagrliti svoje Plehanske susjede, prijatelje, poznanike. Neizostavna šargija i violina uvela je u kolo nekoliko stotina tamošnjih ljudi.
Žamor i gužva su se prolamali samo to popodne, jer nekoliko sati kasnije Plehančani su napustili Plehan i uputili se svojim novim domovima po Hrvatskoj i iseljeništvu. Plehansku crkvu, bijelu ljepoticu na brijegu, ostavili su u tišini. Ona će čekati na njih, ali i na neka bolja vremena, gdje je njeni vjernici neće posjećivati samo jednom godišnje u tako velikom broju.
Tekst i slike: Katarina Pejić
