Ljudi su poput knjige koja nastaje cijeli život. U svakom je životu jedna knjiga, u svakom gradu, mjestu, selu.., tradicija i posebna priča.
Piše: Marijana Dokoza
Tradiciju treba čuvati, njegovati, prenositi na nove generacije, učiti ih o prošlosti, ukazivati im na budućnost. I ako izostane priča iz prošlosti, ako djeca ne čuju što im govore djedovi i bake, majke i očevi, budućnost neće biti dovoljno bogata, jer budućnost bez prošlosti ne može.
U Galovcu kod Zadra u subotu je održana večer “Lijepa naša tamburaša” koja je okupila bendove iz Slavonije i zadarskog zaleđa, a koji su imali priliku vidjeti kako je to bilo u prošlosti. Okupila je Galovčane, mještane okolnih sela, a mogao se čuti i koji turist, ili nečiji unuk, unuka koji eto ne govore materinski već engleski ili njemački jezik, jer ih tamo “u bilom svitu”, nitko nije naučio jeziku svojih predaka.
– Nije krv voda, naš se čovik uvik siti odakle je, kaže mi Vinko iz Galovcu susjede Gorice, ili kako u ovim krajevima kažu “Gorce”.
Naime, desetljećima su ljudi s ovih prostora kratili ili malo drugačije izgovarali nazive svojih sela pa je u to vrijeme bilo i djece koja su dulje vrijeme mislila kako je recimo Gorica zapravo Gorca, Sukošan-Skošan, Suhovare-Sovare, a naši stari i danas ih nazivaju kako su svoja mjesta nazivali u mladosti. Čak i danas možete čuti i mlade ljude kako će reći da su iz Sovara, Skošana…i to je nešto posebno što ne nestaje u narodu.
– Mala, napiši kako to neće razumit tuđi čovik, ali naš oće, reče mi Vinko.
Možda tuđi čovik neće, ali Branko Uvodić hoće. Legendarni hrvatski voditelj i zaštitno lice HRT-ove emisije “Lijepom našom”, koji je tu emisiju radio pune 26 godine stigao je na poziv Općine Galovac na čijem je čelu načelnik Marin Gulan.
Može se kazati kako nema dijela u Lijepoj našoj u kojem Branko nije dobrodošao. Vole ga od Slavonije do Dalmacije, a on svugdje gdje dođe, kao da je došao kući.
– Ma pogledaj ga, vidi se da uživa u tome što radi čak i nakon toliko godina, kaže mi Šime iz Nadina u trenutku kad se Branko upravo spremao zapjevati pjesmu sa svojim Slavoncima.
Branko uvijek voli doći među hrvatski narod, bio on u iseljeništvu ili domovini. Jedne je godine vodio Međunarodni susret čuvara hrvatske etno baštine u njemačkom Filderstadtu, a hrvatski ga iseljenici jednako vole kao i u domovini.
A Branku je najdraže kad vidi djecu i mlade kako uživaju u tamburici, tamburaškoj pjesmi. Gotovo je zapjevao s 11-godišnjom Galovčankom Ninom Vujević koja je nastupila uz pratnju banda Slavonska duša, a koja je nedavno pobijedila na Festivalu mladih pjevača amatera Vir festa. Dok je djevojčica koja je postala ponos Galovca silazila s pozornice u Viru, prva joj je čestitala ukrajinska glazbenica Marianna Ilkiv.
Marianna je bila i gost u Galovcu, izvela je nekoliko pjesama na svom jeziku, a energičnim nastupom kod publike je izazvala snažne emocije.
Da nije ovakvih večeri kakva je bila u subotu u Galovcu, možda ne bi ni bili svjesni koliko je talenata u našim selima. Osim Nine Vujević, izvedbom je oduševio i Galovčanin Ratko Jovančević kojemu je pjesmu napisao Ante Sikirić, autor koji već godinama piše pjesme Klapi Intrade. Zapjevao je i Zoran Tokić iz Polače, Marko Ledenko iz Vukšića, a publika je pljeskom dočekala i nadaleko poznatu Višnju Pevec. Višnja je spremno izašla na pozornicu u Galovcu i s tamburašima opjevala nekoliko pjesama.
Zadrani kažu kako su Višnja i Zdravko Pevec česti gosti na događanjima u Zadru i okolici. Puno češći nego novinari.
– Ma nema novinara više ni za lik – kaže dida Šime.
– Kako nema?, pitam ga.
– A di, osim tebe, di su ovi drugi?, pita me.
Ne znam mu odgovoriti jer doista, u nekoliko dana posjetila sam nekoliko događanja, ali novinara, kako kaže dida Šime, stvarno nema “ni za lik”. Nađe se pokoji fotograf i novinar, ali koliko je u Zadru medija, čovjek bi rekao kako će na događanjima biti više novinara nego izvođača. No, to su neka davna vremena, moram i ja priznati.
– Ma reći ću vam ja di su, side za kompjuterima i tipkaju što im padne na pamet, traže loše vijesti, nasmijao se jedan stariji član KUD-a Nadin koji je gostovao u Galovcu.
Inače, KUD Sv. Ante Nadin ima dobru suradnju s KUD Sv. Mihovil Galovac i pružaju si međusobnu podršku kad god to mogu.
– Čija si ti novinarka, pita me dida Mirko iz Nadina.
– Naša, odmah mu odgovara Vinko Brzoja također iz Nadina.
– I jesam vaša, Galovčanka sam, kažem im ponosno, a samim tim što sam Galovčanka, bili su spremni otkriti mi sve svoje podvige iz mladosti, odnosno reći mi kako su oni osvajali djevojke u mladosti i bili osvojeni.
– Nama je sad svakom više od 70 godina, ali još smo sposobniji od ovi današnjih momaka, kaže Ivica Šestan zvani Đani koji je tamburicu po selima u zadarskom zaleđu počeo svirati prije 40 godina.
Kaže bio je “glavna lola” ne samo u Nadinu nego i okolnim selima.
– Ma mi smo znali sa curama, cure su bile iste ka i danas, ali bilo je drugačije vrime, nije bilo mobitela, pa je bilo bolje, a i lakše uhvatiti curu. Nema cure koja neće pasti na lipu rič, a ova mladost to ne zna, i ne znaju se veseliti kao mi prije. Oni se sad srame jedni drugih, mi bi prije išli u kolo i nije nas bilo sram curi prići. U svakom selu, na svaku feštu smo išli – kaže Ivica.
Napominje kako su momci bili pristojniji u njegovo vrijeme nego što su danas.
– Ma sve je bilo drukčije, čak i što se tiče seksa, danas ovi mladi ljubav vode priko mobitela, smije se i nastavlja: Mi smo znali za krianciju (pristojnost), ja i danas iz poštovanja ženi poljubim ruku, a tog danas nema, di ćeš vidit momka koji curi ljubi ruku? A i kad se upoznavaju danas, pitaju, imaš li profil (na društvenim mrežama), umisto da pitaju ko ti je ćaća i mater. Kad doznaju da su rođaci, bude kasno, konstatira Ivica.
Poručuje momcima neka se ne srame, a i divojkama neka ne “dignu nos i bulje u mobitel” jer pored njih je možda momak koji nema snage prići takvoj curi.
– Poštujte se, veselite i pivajte, i bit će dobro, poručio je Ivica Šestan zvani Đani.
E pa, nije ga zgoreg poslušati!
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
