Trešnjevka je nekada bila kraj grada sa svim onim atributima mjesta gdje grad završava. Živopisna je bila i sa s svojom velikom tržnicom na koju bi kumice donosile svoje fine domaće proizvode. Za užitak je trebalo imati samo želju i malo novce “v žepu”.
Piše: Dr. Jure Burić
Birtije su Trešnjevci davale poseban ugođaj sa svojim boemina i stalnim ili slučajnim gostima. Među njima je bila najpoznatija ona “Dvije lipe”, tamo gdje je danas prostor igara na sreću. Donosi li ta igraonica komu sreću, ne znam. Ali znam da su “Kod dvije lipe” mnogima priuštile lijepo zadovoljstvo, bilo u “gemištekima” ili u slasnom zalogaju. Tamo je kažu, često na putu prema svojoj sobici u Selskoj navraćao i sam Tin Ujević.
Nisam bio česti posjetitelj, ali bi ponekada kao student, položili ispit ili pali!, zajedno sa mojim prijateljima Ićom i Šimom znao navratili i osjetili atmosferu “krčme na kraju grada”. Trebalo se do stola progurati pored nakrcanog šanka zagrebačkih boema ili se spustiti do podruma kuće i tamo nešto prezalogajiti.
Birtija je naravno dobila ime po dvije lipe koje su tamo ponosno stajale i u lipnju širile opojni miris svojih cvjetova. Sve je to imalo neki svoj “zagrebački štih” bez kojega smo danas ostali u naletu modernog i “poduzetničkog”.
No, lipe su još tamo. Čekaju li ili se nostalgično sjećaju svoje „boemske“ imenjakinje krčme, teško je znati. Vjerujem kako je ovo drugo izvjesnije. A tko to zna, možda neki bogati zanesenjak i ljubitelj Špišićevih i Dedićevih stihova zaželi oživjeti te stihove baš na Trešnjevci.
Samo da nekom drugom bogatunu ne zapne za oko i Trešnjevački plac, pa na njemu ne podigne kakav veliki tržni centar s podzemnim garažama.
Sve je danas moguće osim drvene furune (peći), koja također može biti napravljena ali samo za jednokratnu uporabu.
Fenix-magazin/SIM/ Dr. Jure Burić
