WOLLFY KRAŠIĆ: Odlazak radnika iz Socijalističke Republike Hrvatske na tzv. privremeni rad u inozemstvo – gospodarsko i sociološko ili političko pitanje?

Problematika gastarbajterskog migrantskog vala iz Jugoslavije u Zapadnu Europu izrazito je složena i višedimenzionalna tema, no od posebne je važnosti za njeno razumijevanje početak toga fenomena, dakle razdoblje prve polovice 1960-ih godina.

 

Piše: Wollfy Krašić

Poše: Wollfy Krašić, hrvatski povjesničar
Poše: dr. Wollfy Krašić, hrvatski povjesničar

Jugoslavenski komunistički režim je, kada je ovaj proces započeo, bio prisiljen ponuditi objašnjenja o uzrocima masovnog odlaska radnika na tzv. privremeni rad u inozemstvo. Jedno od neuvjerljivijih bilo je ono koje je govorilo kako je olakšavanje putovanja iz Jugoslavije u inozemstvo, a onda i zapošljavanja, posljedica jugoslavenske vanjske politike mirne koegzistencije, odnosno mirnog supostojanja hladnoratovskih blokova i njihove suradnje.

Zapravo, jugoslavensko se gospodarstvo, nakon što su iscrpljene mogućnosti planskog upravljanja njime, našlo u velikim teškoćama koje su, među ostalim, rezultirale i visokom stopom nezaposlenosti. Iako komunistička zemlja, Jugoslavija nije bila dio sovjetskog lagera, pa je iskoristila takav položaj između blokova, tražeći izlazak iz slijepe ulice u koju joj je upalo gospodarstvo dopuštanjem desecima tisuća ljudi da posao i bolji životni standard potraže u Zapadnoj Europi. Bio je to težak udarac režimu na promidžbenom polju, budući da su radnici iz socijalističke, proklamirano radničke države, tražili posao i zapošljavali se u kapitalističkim zemljama, koje su navodno izrabljivale radničku klasu.

Raznorazne egzibicije

Dio razloga za iseljavanje, režim je tražio u objašnjenju kako se radi o procesima koji su karakteristični za nerazvijene krajeve već desetljećima, još od kraja 19. stoljeća. Dakle, i odlazak radnika na tzv. privremeni rad u prvoj polovici 1960-ih držao se dijelom tih višedesetljetnih migracijskih tokova. Baš kao i u slučaju odlaska radnika na tzv. privremeni rad iz jedne socijalističke države u kapitalističke zemlje Zapadne Europe i ovakva je argumentacija za dio uzroka tog najnovijeg iseljeničkog vala predstavljala veliki udarac za režim. Jugoslavenski su komunisti radikalnom i brutalnom represijom značajno izmijenili način i uvjete života na području Jugoslavije, najavljujući brz put u blagostanje i jednakost svih građana. I ne samo to – u Jugoslaviji se raznim parolama Zapadu najavljivala skora propast kapitalizma. Ipak, dogodilo se upravo suprotno – jugoslavenski put u socijalizam nailazio je na sve ozbiljnije zapreke, dok kapitalizam nije propao, nego se pokazao mnogo uspješnijim od socijalizma. Tako je jugoslavenski komunistički režim morao pribjegavati raznoraznim egzibicijama u objašnjavanju zašto se nisu obistinile njegove najave. U ovom slučaju, poraz režima očitovao se u tome što je tvrdio da je iseljavanje radnika iz jedne socijalističke zemlje dijelom uzrokovano istim faktorima koji su utjecali na iseljavanje stanovništva iz hrvatskih zemalja u propalim kapitalističkim tvorevinama, kako ih je nazivao režim – Kraljevini Jugoslaviji i Austro-Ugarskoj Monarhiji. To je posebno devastirajuće djelovalo na one koji su bili dio Narodnooslobodilačkog pokreta za vrijeme Drugog svjetskog rata, a bili su pogođeni teškom gospodarskom situacijom. Primjerice, jedan izvještaj govori da se početkom 1964. godine s područja općine Sinj, na tzv. privremenom radu u inozemstvu nalazilo preko 1.000 odlikovanih boraca NOP-a.

Odlazak radnika iz Jugoslavije

Nadalje, režim je tvrdio kako su odlasci bili motivirani željom za višom i bržom zaradom koju su nudile zapadnoeuropske zemlje, a koju dio radnika u jugoslavenskim poduzećima u trenutnoj „fazi puta u socijalističko društvo“ u Jugoslaviji nisu mogli ostvariti. Dakle, jedan od razloga bio je sociološke prirode, odnosno na djelu je bila želja nekih osoba da na prvo mjesto svojih životnih prioriteta stave što brže postizanje višeg životnog standarda a ne da, primjerice, sudjeluju u ogromnom povijesnom pothvatu izgradnje besklasnog društva. Drugi je razlog bio gospodarske prirode, tvrdio je režim – radilo se o uobičajenom gospodarskom mehanizmu ponude i potražnje, a u ovome slučaju odlaska dijela radnika iz Jugoslavije u zapadnoeuropske zemlje, posebno SRNj, koje su im mogle ponuditi više plaće, a gladovale su za radnom snagom koja im je bila nužna da nastave gospodarski rast.

Nema sumnje da su navedeni uzroci i njihova tumačenja bili motivacija za odlazak dijela radnika koji su iz Jugoslavije odlazili u inozemstvo, pogotovo radnoj snazi koja je bila visokoobrazovana ili onim radnicima koji su bili posebno traženi u Zapadnoj Europi. Takvi su zaista napuštali radna mjesta u SRH i Jugoslaviji i odlazili na rad u inozemstvo. No, znatan dio radnika, pogotovo iz nekih nerazvijenih krajeva SRH otišao je na tzv. privremeni rad u inozemstvo zato što su bili nezaposleni i zato što im je to bio jedini način da osiguraju egzistenciju sebi i svojim obiteljima. Recimo, Dalmatinska zagora te neki drugi dijelovi SRH patili su od nedostatka investicija u pojedine gospodarske grane, koje su mogle zaposliti one koji nisu mogli pronaći posao. Iako je uzrok iseljavanja bio gospodarske prirode, kako je o vlastima, odnosno Savezu komunista ovisilo gdje će se i kako investirati, njegova je pozadina zapravo bila politička. Za ilustraciju, navest će se neki podatci koji pokazuju kakvo je stanje bilo na području komune Imotski. Na njenom teritoriju živjelo je 1964. godine oko 50.000 stanovnika, a bilo je zaposleno samo oko 2.800 ljudi. Prema nekim podatcima s područja komune, u inozemstvu je bilo zaposleno oko 3.500 osoba, no smatralo se da je broj zapravo mnogo veći. No, i dobar dio kotara Split nalazio se u sličnoj situaciji, pa je te iste 1964. godine na području Imotskog dozvolu za odlazak na rad u inozemstvo tražilo oko 3.000 osoba, na području Sinja 2.000, a ostalih područja kotara oko 6.000. Na području vrgoračke općine nalazilo se sredinom 1960-ih najmanje 1.500 radnika koji se nisu mogli zaposliti ni u sezonskim radovima, a s druge strane vlasti su im odbijale dati putovnice za odlazak u zapadnu Europu ili stalno iseljenje u prekomorske zemlje. Kao jedino rješenje, nadležne općinske institucije predlagale su liberalizaciju odlaska u inozemstvo.

U jednom izvještaju o problemu masovnog odlaska na tzv. privremeni rad u inozemstvo s početka 1964. godine, istaknuto je da je samo manji broj onih koji su otišli na rad u inozemstvo iz nerazvijenih dijelova splitskog kotara otišao zbog želje za većom zaradom. Većina onih koji su otišli bili su nekvalificirani radnici i seljaci bez zaposlenja, kod kojih je na djelu bila „nemogućnost zapošljavanja u užem ili širem kraju“. Mnogo govori i zaključak da je većina takvih izrazila „spremnost hitnog povratka u zemlju pod uvjetom da im se u zavičaju nađe zaposlenje i sa znatno manjim prihodima od onih koje ostvaruju u inozemstvu“.

Kontrola vlasti

Pored investicijske politike, odgovornost režima, dakle politička dimenzija uzroka odlaska velikog dijela radnika iz SRH na tzv. privremeni rad u inozemstvo, vidljiva je i u načinu funkcioniranja poduzeća u Jugoslaviji, te cijelog gospodarskog sustava koji je bio pod kontrolom vlasti. Poduzeća su propadala zbog opsesivnih pokušaja ispunjavanja zacrtanih planova, zatim zbog nemogućnosti i nesposobnosti prilagodbe potrebama tržišta, nesklada između zarade poduzeća i plaća zaposlenika, zapošljavanja nepotrebne radne snage, nestručne i nesposobne vodeće kadrovske strukture, odnosno dolaska ljudi na čelna mjesta u poduzeću po partijskim zaslugama a ne na temelju truda, znanja i sposobnosti, ali i vrlo raširenoj korupciji i nepotizmu. Ustroj i način funkcioniranja gospodarstva u jugoslavenskom komunističkom sustavu, u kojem je režim upravljao gospodarstvom i nadzirao ga, bio je u izravnoj korelaciji s gospodarskim neuspjesima, stagnacijom, propadanjem poduzeća, a onda i iseljavanjem. Stoga se može zaključiti da tzv. odlazak radnika iz SRH i Jugoslavije na privremeni rad u inozemstvo nije bio isključivo gospodarske i sociološke naravi, kako je to tvrdio režim, nego da je na djelu bila i njegova velika politička odgovornost za stanje visoke nezaposlenosti i kronične gospodarske zaostalosti pojedinih dijelova SRH, koje je odlučio riješiti dopuštanjem iseljavanja.

Fenix-magazin/MD/Wollfy Krašić

Cijeli tekst objavljen je u tiskanom izdanju Fenix Magazina

Pogledajte drugo

BORJANA KRIŠTO PROTUKANDIDATKINJA KOMŠIĆU: Za hrvatskog člana Predsjedništva kandidira se zamjenica predsjednika HDZ-a BiH

Zamjenica predsjednika HDZ-a BiH Borjana Krišto bit će kandidatkinja ove stranke za hrvatskog člana Predsjedništva …