Kao primarni zadatak hrvatske, su ilegalne državotvorne organizacije i skupine u Jugoslaviji postavile rad na slabljenju, a onda i rušenju jugoslavenskog komunističkog režima.
Međutim, neke su od njih išle i korak dalje, pa su njihovi članovi nastojali dati mišljenja o tome kako bi buduća hrvatska država trebala izgledati. Za promišljanje o takvim stvarima bila je potrebna visoka razina znanja i upućenosti u niz pitanja iz brojnih društvenih i humanističkih znanosti, kao i praćenje različitih kretanja u svijetu, što je u komunističkoj zemlji, doduše nešto otvorenijoj prema Zapadu, bio težak zadatak.
Treba imati na umu da su od sredine pedesetih godina članovi takvih organizacija i skupina bili učenici i studenti, s vrlo malo životnog iskustva. Pa, iako je većina prvenstveno razmišljala o načinima komunističkog otpora Jugoslaviji, uz objašnjenje kako će o obliku uređenja buduće hrvatske države nakon njene uspostave odlučivati cjelokupan narod, neki su ipak uložili znatan trud u kreiranje vlastitih vizija samostalne hrvatske države.
Na tragu kršćanskog socijalizma ili socijaldemokracije
Ono što treba naglasiti, jest da su sve hrvatske državotvorne organizacije i skupine o kojima postoji podatak za tu kategoriju Hrvatsku zamišljale kao demokratsku državu. Zanimljivo je primijetiti da neki podatci sugeriraju kako su neki od njih imali simpatije prema određenim lijevim rješenjima, na tragu kršćanskog socijalizma ili socijaldemokracije.
Nezadovoljstvo nizom odlika jugoslavenskoga komunističkog sustava, uključujući i neke ekonomske aspekte, nije pridonijelo tome da su svi njegovi protivnici, uz demokraciju, bili zagovornici klasičnoga ili liberalnoga kapitalizma.
Zapravo, mnogi od njih spominjali su kako bi kapitalistički sustav u budućoj hrvatskoj državi, ipak trebao imati stanovita ograničenja.
Još je jedna odlika u mnoštvu ovih razmišljanja bitna, a to je kako su neke organizacije i skupine isticale da će buduća hrvatska država biti dio zapadnoeuropske ili jednog dana europske asocijacije.
To znači da je dobar dio hrvatskih državotvornih opcija itekako razmišljao izvan okvira hrvatskih granica, što je vrlo važno istaknuti u kontekstu iskustva kako hrvatski narod dotad nije imao modernu nacionalnu državu, već se nalazio u sklopu Habsburške monarhije / Austro-Ugarske i dvije verzije jugoslavenske države.
S obzirom na te činjenice, moglo se očekivati da će zagovornici, ili barem jedan dio, biti na poziciji čuvanja cjelokupnog suvereniteta buduće hrvatske države – jednom kada se on stekne. Ipak, uočavali su se globalni procesi u kojima je Europa gubila svoju stoljetnu dominantnu poziciju u svijetu, te težnju nekih europskih država da suradnjom stanu na kraj prošlim sukobima i zajednički zauzmu važno mjesto na svjetskoj političkoj pozornici.
Tako je i buduća hrvatska država, surađujući s europskim državama koje su dijelile njezin politički sustav (demokracija), kao što su joj bile i kulturološki bliske (ponajprije one srednjoeuropske), trebala pronaći svoje mjesto na budućoj karti svijeta.
Fenix-magazin
