Promatrajući znatan dio modernog i cijelo suvremeno razdoblje, jedno od obilježja koje karakterizira hrvatski narod kako u današnjim granicama Republike Hrvatske, tako i izvan njih (ponajprije u Bosni i Hercegovini), migriranje je s matičnog teritorija uslijed niza razloga.
Piše: Wollfy Krašić
Dočim su u prvim dionicama spomenutog perioda prevagnuli ponajprije ekonomski razlozi, u kasnijim razdobljima sve su veću ulogu igrali oni politički.
Vrijeme kad se iseljeništvo dijelilo na političko i ekonomsko
Posebno valja istaknuti stanje za vrijeme komunističke Jugoslavije (1945. – 1990.), kada se iseljeništvo dijelilo na političko i ekonomsko, iako su i ekonomski iseljenici uvelike napuštali zemlju zbog političkih razloga. Bilo da se radilo o osobama koje su smatrale kako komunizam nije sustav vlasti koji im otvara prostor za ostvarenje njihovih životnih ciljeva ili, pak, o ljudima koji su živjeli u nerazvijenim, ali i od vlasti smatranim „neprijateljskim“ krajevima (poput Imotske krajine ili Zapadne Hercegovine), pa su odlazili (često i bježali) u inozemstvo zbog kombinacije ekonomskih i političkih razloga.
Neprijateljski odnos prema iseljenicima
Kako je odnos jugoslavenskog komunističkog režima prema hrvatskom iseljeništvu važan i za shvaćanje današnjeg odnosa iseljeništvo – Republika Hrvatska, valja mu u ovoj analizi pridati nešto više pozornosti. Iako je režim nastojao njegovati dobre odnose s iseljenicima i njihovim potomcima koji su napuštali zemlju prije Drugoga svjetskog rata, prema znatnom dijelu poslijeratnog iseljeništva nastupao je na neprijateljski način, demonizirajući gotovo sve starije emigrante, nastojeći ih povezati s režimom Nezavisne Države Hrvatske, a onda isključivo sa zločinima koje je potonji režim počinio. Što se tiče mlađih emigranata, njih se pak često povezivalo s terorizmom. Ta, u najvećem broju slučajeva iskrivljena slika, preživjela je propast jugoslavenskog komunističkog režima i znatnim dijelom neizmijenjena nastavila egzistirati u hrvatskom društvu.
Prepreka za povratak
Iako su od početka 90-ih nadalje učinjeni brojni pokušaji da se barem dio iseljenika vrati, s obzirom na izmijenjeni državni i politički okvir, odnosno da se redefiniraju i poboljšaju veze s iseljeništvom, praksa je pokazala da je jako malo od tih i sličnih ciljeva ostvareno. Pored netočne percepcije dijela hrvatskih političkih elita i društva o hrvatskom iseljeništvu, razloge valja tražiti i u neprijepornoj činjenici kako je Republika Hrvatska zadržala niz karakteristika prošlog režima, na koje su se u tranzicijskom razdoblju nadogradile neke druge nedemokratske i netržišne forme. One su iseljenicima, a koji najvećim dijelom žive u dobro uređenim demokratskim državama, naprosto neprihvatljivi i predstavljaju ogromnu prepreku u realiziranju povratka, ulaganja ili stvaranju neke druge veze s domovinom. Zaključno valja istaknuti, kako su se unatoč dobroj volji pojedinaca, jazovi između Hrvatske i njegovog iseljeništva uvelike zadržali, a nažalost u nekim slučajevima i produbili. Hrvatske političke elite i dalje ne uspijevaju izgraditi snažnije mostove prema iseljeništvu, barem u cilju ublažavanja posljedica prakse jugoslavenskog komunističkog režima.
Hrvatska se suočava s velikim problemom
S obzirom na manje-više konstantne ideološke prijepore u hrvatskom društvu, koji su znatnim dijelom bazirani na netočnim i polutočnim podacima i tvrdnjama, jedini način na koji se može započeti kvalitetna rasprava o ovome pitanju, a onda prići i njegovu rješavanju na zadovoljstvo svih uključenih, jest znanstveni pristup problematici hrvatskog iseljeništva kroz niz društvenih i humanističkih znanosti. Znanstvena dostignuća ne mogu se izmijeniti dnevnopolitičkim nadmetanjima te iznimno subjektivnim ideološkim konstrukcijama. Jedino opsežnim i kvalitetnim znanstvenim istraživanjima može se stvoriti temelj na kojemu političke, gospodarske, kulturne i druge institucije, mogu graditi politike prema hrvatskom iseljeništvu.
Republika Hrvatska suočava se s jednim od najvećih izazova u svojoj povijesti – pitanjem demografske održivosti. Svi relevantni modeli i istraživanja pokazuju kako se taj problem neće moći učinkovito rješavati samo poticanjem nataliteta, već da će biti nužno uključiti i kvalitetnu imigracijsku politiku. Dočim neke zemlje u sličnoj situaciji taj problem nastoje sanirati useljavanjem stranaca, što automatski otvara brojna druga pitanja vezana uz njihovu integraciju, Republika Hrvatska ima mogućnost privlačiti pripadnike vlastitog naroda koji su ju u jednom trenutku napustili, odnosno potomke iseljenika iz ranijih razdoblja. Komparativne prednosti ovakvog rješenja u odnosu na ono prethodno, brojne su i značajne.
Vraćajući se iz ovog šireg konteksta i značenja znanstvenog istraživanja hrvatskog iseljeništva za hrvatsko društvo i Republiku Hrvatsku te njen budući razvoj, mora se istaknuti kako bavljenje ovom tematikom otvara iznimno velik broj mogućnosti kako za interdisciplinaran rad, tako i za međunarodnu znanstvenu suradnju.
Naime, hrvatsko se iseljeništvo može istraživati kroz niz društvenih i humanističkih znanosti, a interdisciplinarnost je poželjan trend u znanosti veći duži niz godina. Nadalje, niz europskih zemalja imao je u nekoj mjeri sličan razvoj na ovome planu, poput velike ekonomske emigracije na Zapadu (Italija, Grčka, Turska, itd.) ili, pak, političke emigracije koju su imale sve zemlje, koje su nakon Drugog svjetskog rata ostale s druge strane željezne zavjese. To otvara prostor za komparacije i suradnju sa znanstvenicima iz brojnih europskih država. Također, znanstvenici u zemljama koje imaju velike useljeničke skupine u svojem stanovništvu, bave se raznim aspektima koji se tiču tih ljudi i njihovih predaka. To otvara prostor za suradnju hrvatskih znanstvenika sa znanstvenicima iz Zapadne Europe, Sjeverne i Južne Amerike, Južne Afrike te Australije i Novoga Zelanda.
