Popisi stanovništva od izvanredne su važnosti za jedinice poput nacije, naroda ili državnog, regionalnog i lokalnog okvira.
Razni oblici popisa zabilježeni su diljem antičkoga svijeta, no u tome razdoblju najčešće ih se povezuje s Rimljanima. Jedan od preduvjeta izrastanja Rima u supersilu bila je izrazita sposobnost organizacije u različitim poljima. Ona se, pak učinkovito ne može provesti bez kvalitetnih saznanja o pojedinoj kategoriji, a posebno o stanovništvu.
Tijekom povijesti, ponekad su kao najvažniji resursi do izražaja dolazili strateški položaj, prirodna bogatstva, tehnologija i različita znanja ili naoružanje. Međutim, stanovništvo se uvijek nalazilo na ili pri vrhu toga popisa.
To posebno dolazi do izražaja u današnjoj situaciji u većini europskih te nekih drugih zemalja. Formiranje demografskih politika u situaciji sve strmoglavijeg pada nataliteta u velikome dijelu Europe i obujmom velikih međudržavnih i transkontinentalnih migracija, neće biti moguće bez podataka koji se, među ostalim, dobivaju popisima stanovništva, kao i znanstvenih radova temeljenih na tim podacima.
Mađarski politički krugovi i bogato građanstvo Rijeke
O važnosti popisa stanovništva mnogo govori i činjenica kako se taj mehanizam u nizu slučajeva koristio u političke svrhe, odnosno s ciljem prikazivanja drukčijega stanja od onoga stvarnoga. Koncentrirajući se na hrvatske krajeve, može se predstaviti primjer Rijeke, koja je od polovice 19. stoljeća do Prvog svjetskog rata doživjela velike promjene, kako u broju, tako i u nacionalnom sastavu stanovništva. Prema popisu iz 1851. godine u Gradu Rijeci (dakle zapadno od Rječine) bilo je 12.588 stanovnika, od čega 78,7% Hrvata (9.904), 13,3% Slovenaca (1.677) i 5,5% Talijana, dok su ostali stanovnici pripadali Mađarima, Nijemcima, Česima, Židovima i drugima. S druge strane Rječine, u naseljima Trsat, Draga i Podvežica, prebivalo je 2.420 stanovnika. Neposredno nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe, 1869. godine, broj stanovnika iznosio je 17.884, da bi 1880. porastao na 20.981, deset godina kasnije na 29.494, zatim je 1900. godine taj broj iznosio 38.955, a 1910. dosegnuo gotovo pedeset tisuća stanovnika (49.806). Iste godine, naselje s druge strane Rječine, Sušak, imao je 5.315 stanovnika, bez Trsata i ostalih naselja, a s njima oko 9.000. Jasno je da je za ovakav strelovit rast stanovništva dobrim dijelom bilo zaslužno i doseljavanje (pored prirodnog prirasta), što se može vidjeti iz podatka da je 1890. godine samo polovica stanovnika bila rođena u gradu.
Prema popisu iz 1900. godine, slika nacionalnog sastava stanovništva stubokom se promijenila, u odnosu na onaj iz 1851. Broj Hrvata (sa Slovencima) s dvanaestak je tisuća narastao na samo 16.246, dok je broj Talijana skočio sa 691 na 17.492. Uzroke tome valja tražiti u činjenici da je jedan od temeljnih kriterija od popisa 1880. godine nadalje bio jezik međusobne komunikacije, a ne nacionalnost. U trgovini, poslovanju i javnim službama dominirao je talijanski jezik. Također, s uzdizanjem dijela hrvatskog stanovništva na društvenoj ljestvici odvijao se proces odnarođivanja.
Ovakvo je stanje direktno išlo u korist mađarskim političkim krugovima i riječkom bogatom građanstvu, koje je tako steklo i „znanstveno“ uporište svoga autonomaškog programa. Stoga je ovakva razdioba postala neetnička, već temeljena na pripadnosti određenom sloju, jer su se na rukovodeća mjesta postavljali Mađari, a na nešto niža zagovaratelji riječkog autonomaštva, u čiji su sloj postepeno prodirali elementi hrvatskog građanstva, koje je gubilo svoju prvotnu nacionalnu pripadnost. Na dnu piramide, uglavnom je bio hrvatski sloj sitnog građanstva i radništva te seljaci u predgrađu i okolici.
„Plemenske“ razlike
Preko Riječke luke mnogi su iseljenici iz hrvatskih zemalja, ali i ostalih dijelova Austro-Ugarske, odlazili tražiti sreću u druge krajeve Europe i svijeta. Prilikom ulaska u druge zemlje, Hrvate se, kao i pripadnike ostalih slavenskih naroda u Monarhiji, označavalo na različite načine. Prilikom popisa stanovništva u SAD-u 1910. godine bilježilo ih se kao Austrijance ili Mađare, pa su zbog toga izbili i prosvjedi.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, stvorena je nova južnoslavenska država (bez Bugara). Raspored stanovništva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i rezultati izbora za Ustavotvornu skupštinu 1920. godine, bili su visokoj mjeri u korelaciji, tj. stranke s nacionalnim ili vjerskim predznakom ostvarile su najbolje rezultate na onome području gdje je određeni narod, odnosno vjeroispovijest, bila zastupljena. Demokratska stranka Svetozara Pribićevića, koja je propagirala ideologiju unitarističkog jugoslavenstva, dobila je najveći broj glasova na tim izborima, no kada se uzme u obzir da je zagovarala prevladavanje nacionalne, odnosno „plemenske“ razlike, ostvarila je jako slab rezultat. Dakle, na prvim izborima u novoj državi, bilo je jasno kako među narodima u njoj ne postoji snažna jugoslavenska nacionalna ideja. Umjesto da se takvi rezultati od vladajuće dinastije Karađorđevića i političkih elita uzmu u obzir, išlo se u grubu centralizaciju, pa je čak službena državna maksima o „tri plemena istoga naroda“ odbačena i zamijenjena integralnim jugoslavenstvom. Takve su tendencije samo zaoštravale međunacionalne odnose, i u konačnici rezultirale time da se Jugoslavija pred naletom osovinskih snaga u Drugom svjetskom ratu raspala u nekoliko dana.
U međuratnom periodu izvršena su dva popisa stanovništva – 1921. i 1931. godine. I u tim prilikama došla je do izražaja želja beogradskih vlasti da u javnost ne dospiju stvarni podaci o sastavu stanovništva. Prvi je popis tako vršen po grupama materinjeg jezika i vjere i to po kotarevima. No, i taj je popis bio manjkav u smislu da je za jezik postojala kategorija „srpskohrvatski“, a kako Makedonci nisu bili priznati kao nacija, nije bio priznat ni njihov jezik, tako da se i govornike makedonskoga jezika svrstavalo u tu kategoriju. U popis iz 1931. godine uvedena je kategorija „narodnost“, ali se u duhu šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra Karađorđevića i ideologije integralnog jugoslavenstva, sve pripadnike južnoslavenskih naroda ubrajalo u Jugoslavene.
Popis koji je razotkrio mnoge netočnosti
U komunističkoj Jugoslaviji uvele su se nacionalne kategorije, ali se nastavilo s raznim manipulacijama, manjkavostima i propustima. Jure Petričević, jedan od poznatijih hrvatskih političkih emigranata, znanstvenik i politički analitičar, komentirajući rezultate popisa stanovništva iz 1971. godine istaknuo je da je taj popis razotkrio mnoge netočnosti prijašnjih poslijeratnih popisa stanovništva, u kojima je izveden niz manipulacija na štetu Albanaca, Muslimana i Hrvata, a u korist Srba i Crnogoraca. U odnosu na ranije popise, uočen je iznimno velik porast broja Albanaca i Muslimana, koji se ne može objasniti tek visokim prirodnim prirastom, nego i time da su u ranijim popisima bili zakidani. U Sandžaku, primjerice, prema ranijim popisima gotovo da i nije bilo Muslimana, a prema popisu iz 1971. godine činili su 43% stanovništva.
U poslijeratnim popisima često su mijenjani kriteriji za nacionalnost, pa je to otežavalo usporedbu rezultata. Jedan od ciljeva vlasti bio je da broj Muslimana u Bosni i Hercegovini i Sandžaku ne dođe do izražaja u svojoj punini. Velike oscilacije u poslijeratnim popisima zabilježene su u kategorijama Roma, Turaka i Vlaha, koji su mogli biti rezultat samo velikih propusta i nepravilnosti. Najveći se dio Roma do popisa 1981. godine ubrajao u Srbe, a manji dio u Makedonce, Albance i Muslimane, a dio statistika uopće nije obuhvatila. Turke se isto ubrajalo u druge narode ili prešućivalo. Vlahe su, slično kao i Rome, velikim dijelom upisivali u Srbe i Makedonce.
Veliki propusti u popisima stanovništva, posebno 1971. i 1981. godine, zabilježeni su u kategoriji osoba na privremenome radu. U toj su skupini Hrvati činili većinu, pa su tako oni i bili najviše zakinuti. Tu su, među ostalim, na djelu bili metodološki propusti, ali i odbijanje dijela Hrvata da sudjeluje u popisu zbog međusobnog negativnog odnosa s jugoslavenskim vlastima.
Jugoslavenski Ustav
U rezultatima popisa stanovništva iz 1981. godine, do izražaja je posebno došao velik porast osoba u kategoriji „Jugoslaven“, zatim onih koji se nisu izjasnili u nacionalnome smislu, te grupe „nepoznato“. Međutim, u jugoslavenskome Ustavu nigdje se ne spominje kategorija „Jugoslaven“ u smislu nacionalne pripadnosti ili nepripadnosti. Prema službenim tumačenjima u uputama za provođenje propisa, izjašnjavanje Jugoslavenom nije označavalo nacionalnu pripadnost, nego formalno poštivanje Ustava. Ipak, kod interpretacije i praktične primjene rezultata popisa, takve se osobe smatralo pripadnicima jugoslavenske nacije, što je bilo u suprotnosti sa Ustavom. Naime, jugoslavenski je Ustav bio u tom smislu temeljen na narodima i narodnostima. Protiv takvog tumačenja rezultata, glasno su u Hrvatskoj istupali znanstvenik i političar Dušan Bilandžić, a u BiH Hamdija Pozderac, tada možda i najmoćniji političar u toj republici. To je rezultiralo brojnim polemikama u novinama, u koje su se uključili i čitatelji, ali i mnogi političari. U Hrvatskoj je protiv Bilandžića istupio Dušan Dragosavac, tada predsjednik Predsjedništva CK SKJ. Moguće je da je to rezultiralo time da Bilandžić nije izabran u novi sastav CK SKH.
Političkih prijepora bilo je i uoči popisa stanovništva 1971. godine, u jeku „Hrvatskoga proljeća“. U Matici hrvatskoj, jednoj od tri glavne sastavnice hrvatskog reformnog pokreta, ali i izvan nje, mnogi nisu s odobravanjem gledali priznanje muslimanske nacije, gledajući na to kao na cijepanje hrvatskog nacionalnog korpusa. Istoga gledišta bila je i hrvatska politička emigracija. Zbog toga je rad Matice hrvatske u BiH zabranjen, a putem medija, posebno lista Oslobođenje, reagiralo se na osporavanja muslimanskog nacionalnog identiteta. Također, Matica je protestirala na mogućnost opredjeljivanja po regionalnoj pripadnosti na popisu stanovništva, uz objašnjenje da se tako ide k rastakanju hrvatskog nacionalnog bića.
Ratovi, žrtve, trovanje međunarodnih odnosa
Komentirajući rezultate popisa iz 1971. godine u kontekstu velikosrpske politike kraljevske Jugoslavije i centralističke politike komunističke Jugoslavije, Petričević je zaključio: „Usprkos koncentraciji vlasti u srpskim rukama od osnutka Jugoslavije 1918. do danas, velikosrpska politika nije uspjela proširiti i ojačati srpska naselja i stanovništvo u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, pa ni u Sandžaku, u tolikoj mjeri, da bi se ta područja mogla smatrati srpskim krajevima. Nasuprot: Srbi i Srbija su u svojoj kolonizatorskoj i hegemonističkoj politici prenapeli svoje nacionalne snage i razbacali ih u geografski prevelike prostore, a da bi ta područja mogli konačno osvojiti i pretvoriti u srpski nacionalni teritorij. Kosovo, Sandžak, Bosna, Hercegovina i Hrvatska su prevelik zalogaj za dalekosežne ciljeve velikosrpske politike kolonizacije i srbizacije ovih zemalja. Ne samo statistički, nego i politički se vidi, da po prirodnim zakonima ova grandomanija stoji u nesrazmjeru prema maloj Srbiji i da postavljeni velikosrpski ciljevi ne mogu dugoročno biti ostvareni. Usprkos srpskoj vlasti, manjkala je tim ciljevima potrebna biološka osnovica“. Uspješnom je ocijenio jedino srpsku kolonizaciju Vojvodine. Potom je dodao i ovo: „Nakon povijesno uvjetovanog srpskog povlačenja iz Makedonije, nakon započetog najnovijeg uzmaka Srba s Kosova, sada dolazi imperativ napuštanja velikosrpskih planova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sa Sandžakom, te trajnog i trijeznog uređenja odnosa Srbije s Hrvatima i Muslimanima“. Grandomaniju o kojoj Petričević govori srpske su elite ipak pokušale realizirati koncem 20. stoljeća, što je rezultiralo ratovima, brojnim žrtvama, ogromnom štetom i trovanjem međunacionalnih odnosa, što se osjeća i danas.
Fenix-magazin/Wollfy Krašić
Zanimljive kolumne, komentare, ali i razne druge priče, reportaže, putopise, pronađite u tiskanom izdanju Fenix Magazina
Želite li se pretplatiti na tiskano izdanje hrvatsko-njemačkog mjesečnika Fenix Magazin, možete to učiniti:
putem e-maila: revelin.media@gmail.com
telefonom: +49 (0) 69 34 878 1400
faksom: +49 (0) 69 34 878 1409
ili putem linka ONLINE PRETPLATA
