Zadnjih godina vodi se u Hrvatskoj između određenih političkih opcija vrlo primitivna polemika, prožeta nekontroliranom dozom narcisoidnosti, u kojoj na vrlo brutalan način sudjeluje i sadašnji predsjednik Milanović.
Verbalni sukobi između njega i njegovih političkih protivnika eskaliraju ponekad do te mjere da se dobronamjeran hrvatski građanin, koji ima dugotrajno iskustvo života u zapadnim demokracijama, ne može osjećati ugodno.
Ta vrsta komunikacije koja ide za tim da povrijedi ili omalovaži suparnika je nezamisliva u zrelim demokracijama. Nije nikakva tajna da dvojica poznatih njemački političara Willy Brandt i Helmut Kohl nisu gajili velike simpatije jedan prema drugome. Iako su obojica bila opterećena ljudskim slabostima, o čemu su svojevremeno izvještavali i njemački mediji, nisu nikada, pa i u onoj najžešćoj polemici, koristili ta saznanja jedan o drugome. Da jesu, ne bi vjerojatno imali podršku svojih stranaka, niti birača.
Nepristojan odnos prema političkim protivnicima i neistomišljenicima je nešto što se u zrelim demokracijama ne tolerira. Vrijeme je da i u Hrvatskoj politička kultura nadvlada narcisoidni primitivizam, s kakvim se susrećemo svakodnevno u međusobnim prepucavanjima političara. Uostalom, onaj tko sustavno traži slabosti političkog protivnika, pa i one iz privatnog života, ne može koncentrirano obavljati povjerenu mu dužnost.
Nažalost, predsjednik Milanović više posvećuje vremena svojim konkurentima nego državničkim poslovima, pokušavajući ih dotući na najvulgarniji način. Nažalost, ovi mu uzvraćaju na nešto suptilnije, ne prikrivajući nesposobnost samokritike i samokontrole.
Krajnje je vrijeme da Hrvatska dobije predsjednicu
Vrijeme je za nešto više političke kulture u Hrvatskoj, kako među političarima tako i među biračima. Krajnje je vrijeme da Hrvatska dobije predsjednicu ili predsjednika koji će se više posvetiti svojim obavezama a manje osobama koje, tko zna iz kojih razloga, ne voli. Najava Marije Selak Raspudić da će se kandidirati za slijedeće predsjedničke izbore u Hrvatskoj, daje nadu da bi, ukoliko bude izabrana, primitivne i narcisoidne polemike mogle i u Hrvatskoj postati prošlost.
Iako vrlo kritična i odrješita glede određenih političkih pitanja, nikada ne prelazi granicu pristojnog ponašanja. Njezino vrlo kompetentno i uvjerljivo polemiziranje s političkim neistomišljenicima ima za cilj dobro države i naroda a ne poniženje protivnika. Njezina kritika političkog stanja u društvu želi samo uputiti na promašaje i moguće posljedice koje bi iz njih mogle proizaći za hrvatsko društvo.
Nitko ne može osporiti da je inteligentna i visoko obrazovana osoba koja i kad kritizira aktualnu politiku ne podcjenjuj njezine uspjehe, nego upozorava iz uvjerenja da se može puno toga napraviti bolje.
Ponadati se da će hrvatsko biračko tijelo znati prepoznati sposobnosti koje odlikuju tu, nadajmo se, buduću hrvatsku predsjednicu. To se na poseban način odnosi na one birače koji rado govore o potrebi očuvanja hrvatske kršćanske tradicije i obitelji, jer gospođa Marija Selak svojim životom i razmišljanjem zastupa takve stavove, istina, i tu s dozom razuma a ne emocija.
Nedavna izjava kako se zabranom abortusa neće poboljšati natalitet niti umanjiti pobačaje, ide u tom pravcu. Protiv je pobačaja, pa ipak misli, s pravom, da zabrana ne rješava probleme. Dobra politika koja bi u centru pažnje stavila obitelj i njezine potrebe, razumjela napore žena koje imaju djecu, učinila bi puno više od zabrane.
Njezinu kritičnost prema određenim političkim potezima ne bi se smjelo poistovjetiti s nedostatkom domoljublja, nego željom da se u Hrvatskoj živi bolje i dostojanstvenije. Domoljublje se ne potvrđuje riječima nego djelima. Nažalost, danas se za domoljube naivnim Hrvatima prodaju i oni koji nisu sposobni izgraditi istinski odnos prema hrvatskoj povijesti, bilo da se radi o onim rigidnim ljevičarima ili desničarima.
Hrvatsko biračko tijelo je još uvijek podijeljeno
A povijest jest, ili bi trebala biti, učiteljica života. Teško je pomiriti se s činjenicom da predsjednik Milanović nije reagirao na besramne riječi sisačke gradonačelnice Ikić Baniček u Brezovici, koja je bila njegova izaslanica, kad je izjavila da su antifašisti, to jest komunisti, s pravom pobili smeće na Bleiburgu. Kažem komunisti, jer iskreni antifašisti, kakvih je bilo među partizanima, ne bi nikada tako nešto učinili ili izgovorili. Uostalom Andrija Hebrang je najvjerojatnije ubijen, jer je pokušao zaštiti hrvatski narod, za razliku od onog komunističkog smeća koje glumilo antifašiste. U jednom tekstu koje mi je pred smrt povjerio sudionik hrvatskih stradanja pri kraju Drugog svjetskog rata, govori se tome kako se Hebrang na motoru pojavio kod Šida i spriječio daljnje mučenje i ubijanje Hrvata koje su komunisti kao zarobljenike iz Slovenije vodili u Srbiju. O grozotama koje su ti ljudi u koloni smrti proživljavali, ne treba govoriti puno.
Danas je to, nakon oslobođenja Hrvatske, poznata činjenica, kao što je poznato da je među stradalim Hrvatima, kad se govori o „Bleiburgu“ ponajviše bilo onih koji nikada nisu obukli ustašku uniformu, niti su, kako mi piše spomenuti gospodin, strgli dlaku s glave Srbina. Šteta što se gospodin Milanović nije ogradio od izjave gradonačelnice Siska.
Uvjeren sam da gospođa Marija Selak Raspudić, da je predsjednica, ne bi takvu osobu niti delegirala, a zasigurno niti onu koja ne shvaća da je Pavelić svojom suradnjom s njemačkim fašistima, nanio ogromnu štetu hrvatskom narodu.
Nažalost, hrvatsko biračko tijelo je još uvijek dobrim dijelom podijeljeno na dvije dominirajuće ideološke opcije, pri čemu često stradavaju dobronamjerni kritičari loših političkih poteza. O čemu se radi, pokazalo se najbolje na prošlim izborima za Hrvatski sabor. Iako su se u novoosnovanoj stranci „Socijaldemokrata“ nalazili uglavnom najsposobniji političari bivšeg SDP-A, nisu uspjeli preći izborni prag.
U Hrvatskoj traži prave domoljubne političare
Ideološki motivirani birači koji dolaze iz nekadašnjeg komunističkog okruženja birali su radije stari SDP u kojem su ostali oni manje sposobni. Ideologija je učinila svoje.
Dio onih potpuno lijevo orijentiranih birača priklonio se stranci Možemo, koja svojom lijevom političkom dezorijentacijom podsjeća na stari kadar „Zelenih“ u Njemačkoj. Danas je stranka Zelenih daleko od onih ideoloških i društvenih zabluda, koje nude lažni idealisti iz stranke „Možemo“. I kod birača HDZ-A glavni motiv je ideološka orijentacija, pri čemu glavnu ulogu igra priča o domoljublju, iako poneki od njih nemaju pojma što ono znači..
Tko god bude na čelu HDZ-A, dobit će glasove onih koji rado čuju tu riječ domoljublje, ne razmišljajući o tome da li je iskrena. Istina, tu su i oni koji vjeruju, birajući druge desne stranke, u mogućnost brze promjene političkog i ekonomskog stanja u državi.
Nažalost, teško je brzo ispraviti ono što je krivo učinjeno. Pogotovo to ne mogu ispraviti oni koji se busaju u hrvatska prsa s malo iskustva i političke mudrosti. Upravo ta ideološko podijeljenost u Hrvatskoj traži prave domoljubne političare koji će uspjeti nadići ideološke podjele, praveći iskorak prema onoj pravoj demokraciji u kojoj se biraju najsposobniji i najpošteniji. Uvjeren sam da Marija Selak Raspudić pripada tom krugu. Na biračima je da odluče.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
