U Srbiji je, nažalost, sve manje onih mudrih intelektualaca i političara koji žele izvući pouku iz priče njihovoga književnika Domanovića koja govori o slijepom vođi i naivnom, neprosvijećenom i izmanipuliranom narodu.
ZA Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Da ih ima dovoljno, shvatili bi da su sami često slijepo vjerujući svojim političkim vođama upadali u one rupe koje su namijenili drugima. U grobu bi se Domanović okrenuo da vidi kako se njegova priča o slijepom srpskom vođi i naivnom narodu događa i danas.
Nebeski narod
Ako postoji kontinuitet nečega u srpskoj političkoj misli, onda je to krivo sjećanje, nametnuto ideologijom „srpskoga sveta“ u kojem su svi drugi zli, a Srbi dobri. Čude se srpski ideolozi da Crnogorci, kojima su 1918. uništili nacionalni i vjerski ponos, ne žele pripadati toj „nebeskoj naciji“.
Hrvati nikako da prihvate srpsku podvalu o 700 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu. Ne prihvaćaju Hrvati, na čuđenje „nebeskoga naroda“, čak niti to da su protjerali 200 tisuća miroljubivih Srba nakon Oluje – onih mirotvoraca koji su prije toga protjerali sve susjede Hrvate s njihovih ognjišta, razorili Vukovar i ubili tisuće nedužnih civila.
I Bošnjaci idu na živce „nebeskom narodu“. Uporno ponavljaju priču o osam tisuća ubijenih nedužnih civila. Kako mogu tako nešto grozno i pomisliti? Mora da se radi o zabuni, jer kako bi tako plemenit i miroljubiv narod mogao počiniti genocid. Pa još i ti Albanci koji umjesto da odu miroljubivo s Kosova u pratnji srpskih tenkova i četnika sad još tvrde kako je Kosovo njihovo.
Doista, čovjek se pita kako je taj plemeniti narod uspio preživjeti pored toliko zlih susjeda? Kako su uopće uspjeli opstati pored tolikih zlih Hrvata koji su si umislili da je Hrvatska njihova zemlja? Kako se moglo dogoditi da susjedi misle da je njihova srpska miroljubiva politika kriva za sve zlo u prošlom ratu? Kod takve dileme postoji samo jedan odgovor: Ili su svi susjedi dementni i zli a Srbi plemeniti i miroljubivi ili su susjedi još uvijek pri pameti, a Srbi žive od krivih sjećanja.
Ispiranje mozga
Prema istraživanjima neurobiologa do krivih sjećanja ili iznenadne promjene karaktera osobe dolazi redovito kod povrede mozga. Takve ljude ne možemo kriviti za njihovu sudbinu. Što više zaslužuju empatiju.
Ali što s onim pojedincima i narodima čija se povijest temelji na krivim sjećanjima, jer su im nacionalni ideolozi isprali mozak uvjeravajući ih da su uvijek bili žrtve, čak i tada kad su počinili zlo. Jesu li Srbi čudovišta? Nisu. Normalni su ljudi. Kako je moguće da su se dogodili Vukovar i Srebrenica? Kod poznate filozofkinje Hannah Arendt nalazimo odgovor i na to pitanje. Sudjelujući kao promatrač na suđenju poznatome njemačkom nacisti Eichmannu u Jeruzalemu, ustvrdila je kako nije u njemu prepoznala nikakvoga monstruma, nego običnoga čovjeka kojega je u jednom trenutku života obuzelo zlo.
Zamjerili su joj mnogi intelektualci, a napose židovski. Nažalost, nisu je razumjeli. Poznata filozofkinja je željela samo reći kako zla ideologija i laž, kriva sjećanja, mogu potaknuti svakoga čovjeka da postane bezosjećajan i učini zlo.
To se redovito događa kad jednim narodom ovlada krivo sjećanje kako mu je kroz čitavu povijest činjena samo nepravda od strane drugih. Mladić, Karadžić, Martić, Milošević i mnogi drugi srpski političari i generali su u prošlom ratu s dubokim uvjerenjem činili ono što su smatrali ispravnim. Pa ipak ne može ih ništa opravdati, iako su činili ono što su smatrali normalnim.
Bili su to normalni ljudi, kako bi rekla Arendt, inspirirani zlom ideologijom koja u danom trenutku može opravdati sve, čak i grozne zločine. Doista, čovjek može biti gori od životinje kad njim ovladaju kriva sjećanja i emocije.
Malo je naroda koji nisu imali trenutke slabosti kroz svoju povijest i počinili zločine iz uvjerenja da čine dobro. Nažalost, ta zla sudbina nije mimoišla niti hrvatski narod.
Jasenovac
Jasenovac je bolna rana svakog racionalnoga i čestitoga Hrvata. Pa ipak iz Jasenovca se ne može izvoditi kontinuirana politika omalovažavanja hrvatskoga naroda i kriviti ga za sve srpske muke koje su sami sebi natovarili na leđa. Niti jedan normalan Hrvat ne može prihvatiti preuveličavanja srpskih žrtava u Jasenovcu, koje služe „srpskom svetu“ za međunarodno diskreditiranje hrvatskoga naroda. Isto tako niti ijedan normalan Hrvat ne može prihvatiti srpske laži o protjerivanju nedužnoga srpskoga naroda iz Hrvatske za vrijeme Oluje.
Oni koji su bježali ili mirno otišli, znali su dobro zašto to čine. Utoliko se mogu samo pozdraviti državniče riječi premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića u Kninu. Nakon tih riječi trebala bi slijediti i dijela. Ne može se koalirati s onima koji vjeruju da je srpska kreirana u Beograda istina. Bijeg Srba iz Hrvatske je bio programiran u Beogradu onoga trenutka kad je ideologija „srpskoga sveta“ povjerovala kako može uzeti trećinu hrvatskoga teritorija, kad je hrvatske Srbe okrenula protiv dojučerašnjih susjeda, prijatelja i vlastite države.
Umjesto da nauče nešto od Nijemaca i pokaju se za sve zlo koje su prouzročili nekoliko puta na Balkanu, Vučić i njegovi trbuhozborci pokušavaju svoju prljavu ideologiju srpskoga političkoga kontinuiteta prebaciti na susjede, ovaj puta na Hrvate. Nije dobro ono što se događa u Beogradu, pa ipak čovjek mora gajiti nadu da će se srpska politika zatrovana ideologijom velikosrpstva ubrzo spustiti iz oblaka na zemlju. U suprotnom, utonut će prostor Balkana ponovno u neka tamna vremena. O tome bi trebao napokon malo više računa povesti i zapadna politika koja je prema srpskim krivim sjećanjima previše popustljiva.
Znaju oni dobro tko je Vučić. Znaju oni dobro da Vulin govori što Vučić misli. Ali isto tako znaju da Vučić nije promijenio svoje mišljenje iz onih vremena kada je u službi „srpskoga sveta“ huškao u Glini Srbe na Hrvate. Čemu ta igra? Kako stvar izgleda, prije će dodijati Putinu Vučićevo sjedenje na dvije stolice, oponašanje diktatora Broza, nego Amerikancima i europskim političarima. Od ponašanja zapadne politike prema Vučiću čudnije je samo ponašanje srpskoga naroda. Domanović je u priči Vođa zbunjen da se srpski narod ne pita (misli se na Nikolu Pašića): Kamo nas vodi? Gdje nas je doveo? Nažalost, i pored ekonomske bijede i diktature jednoga čovjeka i jedne stranke i svađe sa svim susjedima, malo je onih u Srbiji koji danas postavljaju slična pitanja. Šteta za Srbiju, ali i za susjedne države.
Fenix-magazin/MMD/Dr.fra Luka Marković
