U sklopu serije predstavljanja poznatih i za gradišćanske i ostale Hrvate važnih osoba pod naslovom“Razgovor u Centru” svake prve srijede u mjesecu, svibanjski gost Hrvatskog centra u Beču je bio Stjepan Šulek (90), hrvatski novinar, diplomat u mirovini, prevoditelj, politički djelatnik i pjesnik.
Iz Beča piše: Snježana Herek
“Šulelek je jedan od posljednjih istaknutih predstavnika hrvatske političke emigracije koji se je vratio u Hrvatsku nakon demokratskih promjena. Rođen je u Hrvatskom Zagorju, a u Austriju je emigrirao 1954. godine. Kratko je studirao bogosloviju u Linzu. Nakon toga je došao u Beč, gdje se je priključio gradišćanskim Hrvatima, s kojima je osnovao časopis “Glas”, rekao je uvodno glavni urednik hrvatskog gradišćanskog tjednika Petar Tyran, koji je vodio razgovor sa Šulekom. Uz njega je na razgovor bio pozvan i gradišćanskohrvatski povjesničar i akademik Nikola Benčić. “Zadnji svjedoci iz vremena časopisa Glas”, istakao je Tyran.
Napomenuo je kako je središnja tema razgovora HAK (Hrvatski akademski klub) u Beču i časopis “Glas”, koji je pokrenut 1957. godine, u čijim su aktivnostima odnosno izlaženju svoj važan doprinos dala oba gosta, i Šulek i Benčić. Svaki na svoj način, u sklopu HAK-a. Šulek od 1957 do 1963. godine čime je njegova suradnja vrlo značajna za povijest gradišćanskih Hrvata, istakao je Tyran. Napomenuo je kako je Šulek nakon 10 godina napustio Austriju i otišao u Njemačku, gdje je radio kao novinar i postao glavni urednik uglednog časopisa na njemačkom jeziku “Kroatische Berichte”.
“Nakon uspostave Republike Hrvatske vratio se je u domovinu i stavio na raspolaganje Hrvatskoj, te je dobio zaposlenje u hrvatskoj diplomaciji kao savjetnik za kulturu i informacije u veleposlanstvu RH u Bonnu od 1992. do 2000. godine. Nakon toga Šulek se vraća u Zagreb, gdje gdje je bio prvo suradnik, pa potom i neko vrijeme glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo”, rekao je Tyran predstavljajući glavnog gosta. Dodao je kako je Šulek u Njemačkoj djelovao ne samo kao novinar nego i pjesnik, a svoje je pjesme o emigracijskom životu i emocijama objavio u zbirci “Žedni korijeni”.
Tyran je predstavio i Šulekovu autobiografsku knjigu “Put koji sam tražio”, u kojoj autor opisuje svoj životni put od Zagorja do Beča i Gradišća, pa onda do Kölna i Njemačke.
Što se tiče Austrije Šulek je ispričao kako je prvi s kojim se je u Beču susreo i pozvao ga na druženje bio gradišćanski Hrvat Martin Prikosović, s kojim je 1957. osnovao časopis Glas, a Prikosović postao njegov prvi glavni urednik. Naravno uz suradnju mnogih važnih osoba iz intelektualnog miljea. Među njima svakako treba spomenuti Augustina Blazovića, svećenika, benediktinca i perfekta hrvatsko-gradišćanskih studenata bogoslovije na bečkom bogoslovnom fakultetu, Andreasa Berlakovića, koji je nakon nekog vremena morao napustiti “Glas”, jer ga je njegovo ministarstvo poslalo za diplomatskog pripravnika u Austrijsko veleposlanstvo u Rim, a nakon osamostaljenja Hrvatske Berlaković je bio i prvi austrijski veleposlanik u RH. Vezano uz početke “Glasa” i HAK-a spominjana su također i imena P. Palatina, Vladimira Vukovića, prvog urednika “Novog Glasa” 1967. godine, Ive Sučića, jezikoslovca i autora “Velike gradišćanskohrvatske gramatike”, koji je također bio nazočan “Razgovoru u Centru”, kao i drugih suradnika koji su se svi zajedno borili za očuvanje etničke samobitnosti gradišćanskih Hrvata.
“Na samom početku izlaženja časopisa dogovorili smo se da našim člancima propagiramo uvođenje suvremenog književnog hrvatskog jezika u Gradišće, a da se stara gradišćanskohrvatska čakavština koristi samo kod kuće. I Martin Prikosović i ja smo bili uvjereni da bi za gradišćanske Hrvate bilo najbolje da se potpuno približe hrvatskom književnom jeziku u Hrvatskoj. To je naišlo na otpor, pogotovo kod starijih hrvatskih svećenika, uz obrazloženje da mi pišemo komunističkim srpsko-hrvatskim, a ne hrvatskim jezikom”, ispričao je Šulek.
Iz svega što je iznio bila je vidljivo koliko voli i cijeni gradišćanske Hrvate, o kojima je već čuo, kako je rekao, dok je bio u Zagrebu i čitao knjigu o “Jačkama” (naziv za pjesme na gradišćanskohrvatskom) Frana Kurelca, koji je iz Hrvatske došao kod gradišćanskih Hrvata i među njima sakupljao narodne pjesme, objavivši ih kao “Jačke” 1871. godine.
“Bio sam ponosan da su me smatrali gradišćanskim Hrvatom”, naglasio je Šulek, kojeg su gradišćanski Hrvati iz Hrvatskog centra u Beču u sklopu “Razgovora u Centru” odali počast proglasivši ga “časnim članom Hrvatskog centra”, a sadašnja predsjednica Centra Terezija Stojišić i predsjednik HAK-a Aleksandar Vuković, uz povelju, na poklon predali i skulpturu keramičarke Anice Košćan iz Fileža, uz buran aplauz svih nazočnih.
Svoje izlaganje Stjepan Šulek završio je konstatacijom kako je “časopis Glas digao na noge mladu generaciju gradišćanskih Hrvata”.
O počecima Glasa govorio je i danas 85-godišnji akademik Nikola Benčić, koji je kao gradišćanski Hrvat iz Mađarske u to vrijeme studirao u Beču i bio član uredničkog tima Glasa. A time i jedan od svjedoka prvih godina djelovanja HAK-a, od kojeg danas mladi “Hakovci” mnogo toga mogu naučiti. I uče, jer Benčić do danas aktivno prati djelovanje Hrvatskog akademskog društva koje okuplja brojne studente i intelektualce.
“Glas je odgojio jednu književnu generaciju gradišćanskih Hrvata”, rekao je Benčić. Napomenuo je gradišćanski Hrvati “nisu u to vrijeme imali visoke škole i svoje gramatike, te su morali gledati na one u Hrvatskoj”. Dodao je kako je Glas, kao prvi časopis za mlade s jezičnom, književnom, povijesnom i opće društvenom tematikom izašao u oko 300 primjeraka.
“Vrlo sam usko surađivao s Prikosovićem i Šulekom i intenzivno smo radili na tome da Glas redovito izlazi”, istakao je akademik, iznijevši svoj osvrt na to, za gradišćanske Hrvate važno vrijeme. I na jezičnu problematiku koja, kako je rekao, “do danas nije riješena”. Posebno o potrebi uvođenja standardnog hrvatskog jezika, a to je značilo približavanje književnom jeziku u Hrvatskoj, što je tada izazvalo otpor u gradišćanskohrvatskim intelektualnim redovima, prije svega starijim svećenicima i učiteljima.
“Razlog je bio jer su jezik pomiješali s politikom i u njemu vidjeli komunističko-marksističku ideologiju”, pojasnio je Benčić.
Usporedivši tadašnji “Glas” i potom “Novi Glas” akademik je istakao kako se je u izvornom Glasu vrijednost polagala na jezik, povijest i kulturu, dok je potom njegov nasljednik “Novi Glas” prešao u prvom redu na zastupanje političke situacije i ostvarenje članka 7 austrijskog Državnog ugovora koji jamči narodnim manjinama, pa tako i gradišćanskim Hrvatima, njihova manjinska prava, te na temu položaja narodnih manjina u drugim zemljama.
Benčić je uz velike zasluge Šuleka, Prikosovića, te Blazovića, čije se drame još i danas izvode kao i ostalih zaslužnih boraca za hrvatski jezik, kulturu i identitet iz tog razdoblja, spomenuo i zasluge Ignaca Horvata, Ewalda Pichlera, nazvavši ga “prvim avangardistom u Gradišću”, kao i Ive Sučića i ostalih.
U svakom slučaju bilo je to izuzetno zanimljivo i poučno gostovanje 90-godišnjeg Stjepana Šuleka i 85-godišnjeg Nikole Benčića u Hrvatskom centru u Beču, zapravo jedan vremeplov dvojice vjerojatno posljednjih svjedoka iz vremena “Glasa”.
Fenix-magazin/MD/Snježana Herek
