Janjičari su bili pješadijske turske postrojbe koje su služile sultanu, čuvali njega i njegovu obitelj. Prvi koji je stvorio i ustrojio janjičare bio je sultan Murat 1330. godine, a Mahmut II ih ukinuo 1826.
Piše. Dr. Jure Burić
Dakle skoro pet stotina godina janjičarskih postrojbi vjernih sultanu. U početku su to bila djeca Turaka, a kasnije djeca kršćana otetih od svojih roditelja koja su upućivana u muslimanske obitelji gdje su obrezana, primila islam, te gdje su učili jezik i običaje, vježbali vojničke vještine i odlazili u sultanove dvore gdje su služili i po potrebi ratovali. Bili su izuzetno disciplinirani i vješti u rukovanju oružjem. Svakih pet godina Turci bi zalazili u kršćanske krajeve svojih podanika, otimale djecu od 7 do 15 i odvodili sultanu.
Jednoga dana mogli su se kao janjičarski regruti vratiti kao pukovnici i u svoje krajeve, naravno oni koji su se svojih krajeva još sjećali dok su oni maleni bili lišeni takve nagrade.
Jedni od najpoznatijih janjičara bio je George Kastrioti Skenderbeg, Albanac koji je prebjegao i 25 godina vodio albansku borbu protiv Osmanlija. Drugi je bio Mehmed paša Sokolović, koji je postao veliki vezir i služio trojici sultana i bio de facto vladar Osmanskog carstva više od 14 godina!
Tamo negdje 1.563 godine u jednom malom bosanskom selu Mukušina na livadama uz rijeku igrala se grupa od dvadesetak dječačića starih od sedam do desetak godina. Najednom je nastala strka. Konjanici su poput vukova uletili među djecu, počeli ih hvatati i u sepete na konjima trpati. Plač djece i galama izvela je cijelo selo na livade i svatko je svoje dijete tražio. Mali Ivan – sedmogodišnji dječačić uletio je u svoju kuću i uskočio u majčino krilo. “Ne daj me mama, molim te neću s ovima hoću s tobom ostati, ne daj me”! Uto je konjanik već uletio u kuću, zgrabio maloga Ivana i s njim u sepet na konja! Plače Ivan, plače jadna majka, ona ostala djeca zavukla se pod krevete i šute.
Tužna slika odlaska u nepoznato
Kako Ivan ode, majka za njim plače i doziva: ”Ivane sine nemoj majku svoju zaboraviti, Ivane sine nemoj majku svoju zaboraviti……”! Posrćući, pratila ih je do čatrnje izvan sela i tamo ostala skamenjena i tužna, ostade bez svoga najmlađeg djeteta. Vidio je nju Ivan baš na toj čatrnji, vidio je prije i oca kako sklopljenih ruku vapije u nebo….vidio i zapamtio tu tužnu sliku svoga odlaska u nepoznato.
Danima su putovali, mogao je po nekada tiho razgovarati s onim u drugom sepetu, ali kada su došli u Carigrad svatko je otišao na svoju stranu u njima nepoznate obitelji gdje su najprije bili obrezani i stali učiti turski jezik i turske običaje.
Ivan je dobio i novo ime – Ibrahim- Ibro!
S godinama su počeli učiti vojne vještine uz izuzetno strogu disciplinu. Dobro su ih hranili i od njih za desetak godina napravili prave vojnike vjerne sultanu i njegovoj obitelji. Kod vojnih pohoda kao jedna od elitnijih postrojbi janjičari su odlazili, ratovali, oni s više sreće se živi vraćali, a oni s manje na ratištima ostajali.
Godine 1593. Osmanlije su od 15. do 22 lipnja krenule na Sisak. Bio je to pohod od 12.000 do zuba naoružanih vojnika među kojima su prednjačili – janjičari. Hrvata je bilo niti pet tisuća.
Bitka kod Siska
U žestokoj bitci u kojoj pogibaju manje više svi zapovjednici Turaka od Mehmed paše Predojevića i njegovog brata Džefer-Bega te oko 8.000 vojnika ostatak se razbježao, preplivavajući Kupu držeći se konjima za repove. U jednom trenutku voda je pored Ibrahima nanijela skoro beživotno tijelo njegovog zapovjednika i konja koji ga je na površini vode i održavao. Ibrahim spretan i jak kakav i jest bio zgrabi i konja i konjanika te prepliva Kupu i spasi zapovjednika. Od toga trenutka Ibrahim je bio begu omiljeni janjičar, pa kada se grupa od nekoliko stotina preživjelih počela vraćati kroz Bosnu prema Carigradu njegovo mjesto je bilo u njegovom šatoru.
S njim je bio i njegov ponajbolji prijatelj Sulejman-Sule. Njih dvojica imali su privilegije kao nitko drugi. Jednoga jutra u osvit zore Ibro ugleda nešto što mu vrati pamćenje iz dječjih dana. Ne može vjerovati. Tu su ona tri mala brdašca, tu su i tri sada već ogromna hrasta, tu je rijeka tu su livade…..tu je i kuća s čardakom i izbom – sve je skoro isto kao i prije tridesetak godina!
Prijatelju Suli ne govori ništa, neka bit će vremena, sada mu je prva nagovoriti Bega da se baš tu pored jednog od ona tri hrasta utabori. I nije mu puno trebalo, beg ga posluša i oni razapeše begov šator baš pod onim hrastom u sredini.
Sve je bilo isto
Dan je lijep, sunčan, ma za ovo doba godine moglo bi se reći i vruć. Odmah nakon što su se smjestili i tu odlučili ostati i dobro se odmoriti barem 5-6 dana prije nego li se upute put Carigrada. Ibro je dobio zadatak nabaviti kruh, ostalo imaju.
I on ode ravno u onu nekad njegovu kuću. Pozdravi staricu na vratima i upita je :”imaš li majko brašna, hoćeš li nam umijesili jedan dobar kruh i ispeći ga ispod sača”? – “Imam sinko – evo idem”- “Kako ti je majko ime”. Zovem se Mara, Mara pokojnog Andrije-Ivanova- eto mi muž prije godinu dana umrije, a ja ostadoh s ovom mojom sirotinjom živjeti dalje do volje Božje”!
“Dobro majko eto mene za jedno dva tri sata, valjda će kruh do tada biti gotov”. “Hoće sinko, samo ti dođi”! I nakon jedno tri sata donese Ibro begu topli veliki kruh kojemu se beg baš obradova!
Svježi kruh
Deder Ibro upitaj tu staricu hoće li nam dok smo ovdje svaki dan po jedan ovakav ispeći? Odnesi joj i brašna i žita, sirotinja je to, trebat će im! Sutra ćemo u varoš kod Age, malo se o svemu raspitati.
Ode Ibro do rijeke, vidjeti one virove i ribe ako je ima. A trebalo bi je biti. Dok je bio dijete važilo je nepisani pravilo kako seljani mogu ribu i rakove loviti samo uoči Velikog Petka i Badnjeg dana. Uskrs je već poodavno prošao, a Božić je daleko. Pravila bi se držali svih dvadesetak kuća kojih je bilo onda, a i sada ih ima. Otišao je i do jama golubinarki u kojima su golubovi živjeli. Ma sve je isto kao i prije.
Tu mu se pored jame rodi misao, ali o tome malo kasnije. Misao je misao dok se ne izrekne, kad se izrekne postaje stvarnost koju možeš i smiješ podijeli samo s nekim tko ti je uistinu dobar prijatelj. Kad dođe vrijeme porazgovarati će on sa svojim Sulom!
Kad se vratio s “izvida” reče on Suli. “Što misliš da Bega iznenadimo večeras s nekoliko pečenih golubova. Znaš da ih beg obožava, a ovdje ih ima na pretek, samo treba smisliti kako ih uloviti”!
Pečeni golubovi
Brzo su spleli neku primitivnu mrežu i za tren oka već je bilo u košarici pet- šest očerupanih golubova! Begovoj sreći nije bilo kraja.
Ujutro su krenuli prema varoši. Aga od prije tridesetak godina vjerojatno više nije živ. I onda je star bio. Star, a dobar. Sjeća se Ibro kako je s ocem išao k agi. Netko ga je prijavio da je jedan mijeh sira “sakrio”, pa je trebalo pred agu. A, aga dobronamjeran, nekako mio govori mome ocu: “nemoj bolan to više raditi, znaš da i zidovi imaju uši. Ovog puta ću ti oprostiti, evo neka ti ovo dijete može zimus dobra sira prismočiti”!
Sada je neki drugi aga, nekako nabrusit, ali pred begom-ratnikom ponizan. Sve što je beg tražio, aga je dao. Doveze se pred šator i žita i brašna i mrsa….! Taman dobro, reče beg odnesi nekolike vreće žita još onoj starici, duga je godina… i brašna i mrsa joj ponesi.
I tako naša Mara iznenada napuni kuću hranom: E da je moj pokojni Andrija živ pa da ovo vidi!
Prepoznao majku
Jedne noći kad je Ibro bio siguran da njega i Sulu nitko ne vidi i ne čuje reče:” prijatelju moj, imam jedan plan samo ne znam kako ti ga reći”? Reci prijatelju, znaš me k’o i sebe i što meni rekneš iz mene izaći ni za živu glavu neće! I Ibro njemu ispriča sve na tanane: ona starica moja je majka, a ona njezina djeca moja su braća i moje sestre. Imam plan kako ostati s njima, a Bega ne uvrijediti. Žao mi je prijatelju tebe, ali tako biti mora.
Sutra navečer kada budemo begu golubove lovili ti se raskrivi i reci-pogibe Ibro beže, pade u jamu dok je golubove lovio, ode naš dobri Ibro! Bega je ta vijest pogodila, pogodila toliko da nije ni jeo ni pio ni spavao puna dva dana od kad se to zlo dogodilo. Dao je na ulazu u jamu napraviti nikšan kao znak da tu počiva njegov sluga i ponajbolji prijatelj.
Prije toga u jednu drugu pećinu nanijeli su vode i hrane barem za desetak dana kako bi Ibro preživio i bradu pustio. Donijeli su i nešto trošne, siromašne odjeće kako ga ne bi seljani prepoznali. Starica se za Ibrom isplakala kao da joj je rođeni sin, a i ostali ukućani bili su tužni i potreseni.
Povratak Ivana
Ode beg, ode Sule, ode vojska, a naš Ibro – sada Ivan – u pećini. Sjedi, čeka vrijeme kada će opet na svijet izaći. Jednoga jutra u dronjcima i sa zavežljajem u rukama dođe Ivan u selo i pravo u onu svoju rodnu kući. Nazva s vrata “pomoz Bog”, uđe i reče ukućanima.: Ja sam beskućnik, danima hodam, sam bez igdje ikoga. Sva obitelj mi strada od onog pohoda Turaka kad su išli na Sisak. Mogu li kod vas glavu skloniti i s vama ostati dok se nekako ne snađem.
Gleda ga starica pa će mu: – Možeš moje dijete, gdje ima kruha za sedmera bit će i za osmera usta. Ostani, pa kako nama tako i tebi. Ivan je tih nekoliko dana vrijedno radio, pomagao oko košenja sijena, kopanja nove čatrnje, ma što bi se god radilo Ivan je bio prvi.
Jedno jutro ispred čardaka dođe mu u sjećanje kako je otac otkrivao i oštrio kosu, a on mu vodu nosio. Em da se otac taze vode napije, em da skvasi belegiju kako bi bolje oštrila! Oči mu se zacakliše, pa da ga ne bi netko vidio brzo za svojim poslom ode dalje! Te večeri dok su svih osmero sjedili za sinijom i jeli drvenim žlicama neku kašu što je starica spremi, Ivan se diže, ode do starice, zagrli je pa reče:”
Dobra moja majko, ja sam tvoj Ivan, evo sam se vratio i nisam te zaboravio ni tebe ni ovu moju braću i sestre….”
Starica se ukoči, iz ruke joj ispade drvena žlica uhvati se za svoga sina i kroz suze progovori: “O Bože moj hvala Ti što mi dijete moje vrati, hvala ti što moje molitve usliša, hvala Ti što mojoj djeci vrati njihovoga brate…pa kako moj Ivane – kako?”
Ivanova priča
I Ivan im te večeri sve ispriča. I svoj boravak u Carigradu, njegove stalne misli i u sebi ponavljanje imena svoje majke i svoga oca, svojih sestara i svoje braće. U pamet mu se urezala ona majčina kroz suze ponavljanja rečenica’:” Sine Ivane nemoj svoje majke zaboraviti, sine Ivane nemoj svoje majke zaboraviti …..”!
Usput im reče kako je on onaj Ibro što u jamu pade i koga oplakaše…..!
Još puno godina živjela je starica sa svojom djecom, dok se svi ne poženiše, a kćeri ne poudavaše. Svi oni ostadoše u selu u drugim kućicama, samo Ivan sa svojom ženom, sinovima Andrijom i Jurom te najmanjom Anđelom ostade u onoj kućici s čadakom i izbom sve dok starica nije završila svoj ovozemaljski život kad je pored njezinoga Andrije položiše!
Fenix-magazin/MD/Dr. Jure Burić
NAPOMENA: Dr. Jure Burić je poznati dubrovački liječnik, sudionik Hrvatskog proljeća i ratni povjerenik Hrvatske vlade za jug Hrvatske, prvi župan Dubrovačko-neretvanski i bivši zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabora do njegovoga ukinuća.
