Svakoga je njegova sudbina negdje odvela, ne mareći slažemo li se s njom ili ne, a Antu Ivkovića (38) je iz Münchena odvela u Zadar, rodni grad njegovih roditelja.
Ante je dijete prvih hrvatskih gastarbajtera. Rođen je u Zadru, ali je kao trogodišnjak s majkom došao ocu u München, tu se školovao i zaposlio u jednoj informatičkoj tvrtki. Cijeli život je slušao o povratku u domovinu, najvećoj želji svojih roditelja. No, taj se povratak do danas nije dogodio. – Znam da mnogi misle: „Pa ako su toliko željeli, mogli su se vratiti“, ali vjerujem da je bilo lakše meni odlučiti odseliti u Zadar, nego se njima vratiti.
Rat je odnio sve nade u povratak!
Kad su čvrsto odlučili vratiti se, dogodio se rat. Nakon ratnih godina, oboje su prešli 45-tu, a tko bi ih tada zaposlio? Kod nas je i inače teško naći posao, i ako nemaš neku svoju privatnu firmu, teško da će te netko zaposliti u tim godinama. Brat i ja smo u Njemačkoj krenuli u školu i sve se nekako posložilo te smo ostali. Danas, kao da su razočarani u naše društvo, naš sistem rada, zdravstvo… Ali to je tako sa svim hrvatskim iseljenicima. Valjda su se previše naviknuli na njemački mentalitet. Zapravo, svi naši prvi iseljenici u Njemačku, cijeli život uspoređuju Nijemca s Hrvatom, a kad dođu u Hrvatsku, Hrvata sa Nijemcem. Kao da se ne mogu odlučiti gdje i kome pripadaju: Njemačkoj ili Hrvatskoj – kaže Ante.
Govorili su mu: „Lud si! Nećeš se ti ovdje snaći.“
No, on je odlučio. Imao je 33 godine kad se pred ljeto te godine odlučio preseliti u Zadar.
– Ne znam zašto. Nekako sam htio nešto novo, drukčije. Vjerovao sam da ću uspjeti ostvariti san svojih roditelja, a i svoj san da živim u zemlji za kojom moji roditelji pate i koja je sama po sebi lijepa – kaže.
U Zadru su svi bili skeptični. Govorili su kako je poludio, te gdje će puno bolji njemački standard mijenjati za hrvatski, koji je na koljenima. „Lud si, nećeš se ti ovdje snaći“, govorili su mu. Ali, Ante se snašao.
– Radio sam u jednoj njemačkoj informatičkoj firmi, s kojom sam dogovorio da ću raditi iz Hrvatske. Trebao sam se samo jednom mjesečno na par dana pojaviti u sjedištu firme, kako bih odradio sastanke s klijentima. I tako sam svaki mjesec putovao u Njemačku na tjedan dana, a u Hrvatskoj gradio život – priča.
Zaposlio sam čistačicu koja mi je promijenila život!
Kako je imao puno posla, nije imao vremena za brigu o obiteljskoj kući u kojoj je stanovao, te je zaposlio čistačicu.
– Bila je to pomalo čudna odluka pošto je moja majka radila u Njemačkoj kao čistačica, a sad sam ja imao svoju čistačicu koja je dolazila svaki dan na dva-tri sata – govori Ante.
Marijana Dokoza
Nastavak teksta proöitajte u tiskanom izdanju magazina Fenix koji je na prodajnim mjestima u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Luksemburgu
