Vlč. Zlatko Sudac

Vlč. ZLATKO SUDAC Mi smo na početku. Čega? Budućnost će pokazati

Dva svijeta, dvije verzije, dva odgovora i rješenja sasvim oprečna. Dva apsolutno različita polazišta koja streme prema dva apsolutno različita cilja. To je ta sloboda? To je ta čuvena sloboda koja rađa svoju djecu? Ona je plod demokracije, njen izraz i instrument. Da, ona je novi prolog, ona je program, ona je nada, nada protiv svake nade. Ona je taj novi „credo” za bolje sutra. Naš novi „contra spem sperare”.

 

O kako smo ludi. Takav pristup nema čak ni donekle pravo, jer su život, istina, okolnosti, sloboda puno opsežniji, bogatiji, složeniji od naših formulacija, analiza i sinteza, dijagnoza i lijekova, projekcija i želja. Podijeljenost i podvojenost, uvijek su izraz velike duhovne bijede. Ima pravo Rousseau kad kaže: „Demokracija je podešena jedino za narod bogova”. U ovoj zemlji je oduvijek bilo i Boga, i bogova, i božica, i božanstava. Mi smo narod bogova. A bogovi su ti koji uvijek imaju pravo. Isti stari mentalitet, istim metodama, pod novom maskom, novim sloganima, u ime slobode i demokracije. Mi smo na početku. Čega? Budućnost će pokazati.

Nestalo je iz naših obzora puno toga što bi nam olakšalo put. Nema više, izgubilo se. Zdenac je prazan, bez vode, rubac je skriven, jer je prljav, na njemu je otisnuta nečija druga slika. Ruke su nam umorne i grčevite, jer traže, grabe, kradu, prisvajaju, a ne služe, nisu zaposlene, ne sklapaju se više na molitvu. Ako se nečije i sklope, teško je razaznati je li u njima srce ili novac. I srce i oči su nam mutne, pa ne vide, a ono što vide kao da ne vide, počele su gledati virtualno. I jezik nam je tako umoran, suh, od klevete, laganja, vrijeđanja, dokazivanja, galame, psovki i blasfemija… I noge su nam umorne, jer stalno tražimo, trčimo, novim putovima revolucije, putovima demokracije. I mozak nam je umoran, zastajkuje, zaboravlja, jer ne zna više što da misli, kako da misli i zašto da misli.

Daleko od Božjih putova, ljubav nam postaje kemija, vjera – nemoguća, poniznost – slabost, služenje – laskanje, dok zajedništvo grade fanovi. Svi i dalje samo tražimo i tražimo – sebe, komotnost, svoju volju, svoja prava i slobodu bogova. Dva svijeta – svijet bogova i svijet robova. Na kraju nam ostaje zaključiti – ni jedan se svijet ne daje dozirati, kao što se ni pakao ne može dozirati…

…tko ga prihvaća, prihvaća ga cijela.

Gdje je onaj hrabri i odvažni, onaj časni Istinozborac, koji još danas, ne sutra, ima hrabrosti reći: “Kajat ćete se, morat ćete se kajati, kad shvatite da ste varali druge i izdavali. Varali, jer ste bili prevareni i radili podanički. Izdavali i gazili druge – reći ćete da ste morali. Da, baš zato, morat ćete žaliti svoje riječi i djela kao zazor i sramotu. Morat ćete!” Kažete da danas nema više Savonarole, Tina i Jana Husa. No, svejedno, kajat ćete se. O, kako će vam biti žao tada, kad doznate, i spoznate, ali kasno, prekasno, desetljećima kasno. Spoznajne su istine polagane, one jako kasne, za njih je prekratak ovaj magloviti ljudski vijek. Jedno je Istina, s njima i u njima živjeti je jako bolno. Bolne su zakašnjele spoznaje, jer one nikada ne dolaze na vrijeme.
Da, itekako postoje zakašnjele, pozne Mudrosti s “Istoka”, one krvave osvete vremena, onoga raskrižja sudbinskog, kad smrtnik providi svoju šupljinu, usidri svoje bivše neznanje u rupama prošlosti a precijeni svoj trenutak uhljebljenja. Eto zato, morat ćete čekati, desetljeća i više vremena dočekati da uzmognete kazati: “Bili smo u zabludi! Bili smo prevareni! Nas su sve prevarili!” Ta će daleka, zakašnjela, pozna Mudrost s “Istoka” stići jednoga dana da nas kazni prije same smrti, za čitav jedan životni vijek zabluda i propusta, za vremena kad ste se svi pitali: “Mi bismo, kao, nešto trebali?”
Doista, ima kasnih spoznaja, jako kasnih, kad su gole riječi moćnije od svakog uresa, moćnije i od kovana zlata. To je vrijeme kad se snovi prozru. Oni koji požive, oni koji prežive, susrest će se s njima. Doći će one k nama, već će one naći put. Tko sam ja da ih prizivam? Ne, ja ih ne prizivam, ja se trudim da ih ne vidim. One su kasne, one su jako kasne i zato su žalobne, turobno sive u zaglušujućem muku savjesti. Moje Srce čezne ranijim, mladolikijim, boljim spoznajama, otkrićima od Praiskona stvari i bitka, dok još vrijeme nije minulo, dok je u vrijeme. Ja vas opominjem, ja vas preklinjem, na vrijeme!
Ni ja se ujevićevski ne pozivam ni na kakvo pokajanje, jer ono dolazi sa spoznajom. Ne pozivam se ni na demonstratore zabluda i moći, ali čas ispaštanja će doći. Doći će putem Istine, on mora doći! Kao zaljubljenik, zanesenjak i pjesnik, koji je odavna upozorio svoju draganu, on će doći – jedne tihe jesenje noći, kad ostarite, uz svijeće, vijeđe…
Bit će kasno. Bit će jako kasno. Kasno i za mnoge utjehe i ispravljene drine, za mnoge nove prilike kasno. Kasno, a kao dobit će ih oni rijetki, oni jedini, oni izabrani. Ne, ja se ne veselim, jer će sve to doći kasno. I opet će novi naraštaji, i potomstvo novo, beskorisno i u šuplji tutanj govoriti: “Bio je jedan Glas. Bila su dva Glasa. Bilo je više Glasova. Bio je Jedan. Bile su gole Riječi. Bilo je u Vrijeme. Tko da ih Čuje?”
Bit će kasno. Kasno i za bivše načinjene nepravde i ustupke podaničke, kasno i za ispade iz vremena nezrelosti. Mnoge će bivše uvlakuše, vikače i istupnike prekoriti, i posmrtno prekoriti, ali bit će kasno. Kad večernje sunce neumitnih novih jeseni na izmaku obasja nove zlatne vinograde i bakrene lugove doći će, kao glas savjesti, jedno razboritije sjećanje na naša prošla vremena i čas kasnih spoznaja.
Čas istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno!

Autor: Vlč. Zlatko Sudac

Fenix Magazin/www.velecasnisudac.com

Pogledajte drugo

Zagreb Pride: Hrvatska mora biti na pravoj strani europske povijesti

Udruga Zagreb Pride priopćila je u četvrtak kako od Vlade očekuju da se na Vijeću …