Vlado Šola, slavni i po mnogim mišljenjima najbolji vratar hrvatske rukometne reprezentacije u povijesti, od prije par dana je novi trener Rukometnog kluba hrvatske mladeži (RKHM) Dubrovnik.
Osvajača zlatnih medalja sa Svjetskog prvenstva u Portugalu 2003. i Olimpijskih igara 2004. iz Atene susreli smo u dubrovačkoj sportskoj dvorani u Gospinu polju gdje je prije treninga prve momčadi došao pogledati trening A-uzrasta mladih dubrovačkih rukometaša koje je vodio Ante Lagator, koordinator za mlade uzraste.
Na klupu dubrovačkog rukometnog premijerligaša došao je nepuna tri tjedna prije početka prvenstva (Dubrovnik u prvom kolu u svojoj dvorani 11. rujna dočekuje momčad Moslavine), što je premalo za svake ozbiljnije pripreme. Priznaje to i sam Šola koji se na početku razgovora prisjetio i svojih iznimno uspješnih trenerskih dana u Njemačkoj, točnije u GWD Mindenu i SG Willstätt/Schutterwaldu. Čuvši kako u Dubrovnik, koji sve više postaje pravi studentski grad sa sveučilištima na kojima se može studirati i na stranim jezicima, poželio je da u svojim redovima ima i nekoliko mladih njemačkih igrača koji bi uz redovni studij u Dubrovniku mogli igrati i za njegovu momčad.
Neophodna pojačanja
I sam priznaje da će njegovoj sadašnjoj momčadi za ostanak u hrvatskoj Premijer ligi trebati nekoliko pojačanja. A njih će u tako kratkom roku pred početak prvenstva teško naći. Obzirom na financijsko stanje, ne samo u RKHM Dubrovnik već i u ostalim hrvatskim klubovima, Šola, koji je posljednji trenerski angažman imao na klupi PPD Zagreba, kaže kako se uvijek traži najjeftinije rješenje. A ono je u mnogim slučajevima najoptimalnije kada je igrač na studiju i kada može spojiti studiranje s vrhunskim rukometom.
Grad Dubrovnik i okolicu, Šola dobro poznaje. Godinama tu dolazi na godišnji odmor s obitelji zbog čega se, kaže, odlučio u Trstenom sagraditi kuću koja je već u završnoj fazi. To je i mogući temelj za dulji angažman u RKHM Dubrovnik za kojeg bi, kako je izjavio i na prvom predstavljanju na mitskoj tvrđavi Imperijal na Srđu, želio da bude „na tragu onoga što je u Dubrovniku vaterpolski klub Jug“, te da „Dubrovnik uz sve sportove zaslužuje u budućnosti imati i jedan vrhunski rukometni klub“.
Unatoč skučenom igračkom kadru, Šola vjeruje u svoju momčad i rezultate koji će doći. Iluzorno je očekivati da to bude preko noći, ali isto tako je svjestan kako bi negativan niz utakmica bio poguban za moral momčadi i za navijače.
– Primarni mi je cilj do Nove godine stabilizirati momčad i približiti je fizički i tehnički ostalim premijerligašima. U drugom dijelu, nakon zimskih priprema i pojačanja koje ćemo pokušati dobiti, jer je u ovom trenutku teško doći do pojačanja, tržište se ispraznilo, ljudi su potpisali ugovore, ćemo još ozbiljnije krenuti i pokušati napraviti najviše što budemo mogli, kaže Šola koji naglašava kako je u Dubrovnik došao isključivo „iz sportskih ambicija i razloga“.
“Rudarski” posao
– Ovo u Dubrovniku će biti jedan “rudarski” posao, vrlo zahtjevan i vrlo težak. Rekao bih da će biti na granici nemogućega, ali nećemo odustajati. Morat ćemo jako radit kako bi ove igrače koje sad imamo na raspolaganju približili tehnički i fizički na razinu premijerligaških klubova kaže Šola koji očekuje kako će se, kada je rukomet i općenito sport u pitanju, neke stvari promijeniti i u državi.
– Osobno smatram da je 1991.godine bilo bolje financijsko stanje za klubove nego što je sada u 2021. godini. Mislim da je to poražavajuće, da ne kažem da je to tragedija za hrvatsku državu i za hrvatski sport. Razumijem da država treba urediti svoje financije, to je sasvim u redu i to je dobro da smo radili od 1991. godine na ovamo. Međutim dok su se uređivale financije u državi, svaki novi financijski zakon, svako novo uređenje dovodilo je do toga da su se vrata kroz koje je novac ulazio u sport polako zatvarala. Nije se ostavio bar jedan otvoren prozor da malo novca uđe u taj naš sport. Mi smo, rekao bih, država u Europi s najmanjim ulaganjem u sport.
Novi trener RKHM Dubrovnik podsjetio je pritom kako ljudi u politici najviše vole govoriti da je sport reklama za državu.
-To je točno, ali nitko od njih ne odgovara na pitanje kako se ta reklama koju rade naši sportaši vraća sportskim klubovima. Mislim da odgovori postoje, kao što postoje i načini kako bi se ulaganje u sport moglo vratiti na jedan drugi način kroz sportsku industriju. Na primjer, mi smo država koja nema nacionalni brend sportske opreme, a imamo samo takve rezultate u sportu. Imamo kako oni kažu i najbolje manekene na svijetu. Pa ako imamo najbolje manekene na svijetu, zašto nosimo Adidas i druge brendove a ne nosimo neki hrvatski brend. Siguran sam da bi i drugi u svijetu to kupovali kada bi to viđali na hrvatskim igračima. To je samo jedan mali primjer od mogućnosti koje nam se ukazuju. Država bi puno više mogla profitirati na uspjesima hrvatskog sporta te onda i više ostaviti mogućnosti za doniranje hrvatskog sporta. Ovako se svelo da klubovi budu siročad, da im netko nešto donira i da ih se tako i doživljava.
Pozitivan primjer Mađarske
Šola je pritom iznio primjer Mađarske, u kojoj je radio kao trener u Veszpremu, jednom od najuspješnijih mađarskih rukometnih klubova, a koja posljednjih godina bilježi snažan sportski iskorak u mnogim sportovima.
– Mađarska je najprije napravila kriterij koji su to sportovi koji će biti sufinancirani od države te omogućila zakon gdje privatne firme mogu ulagati u sport. Otad oni strašno puno ulažu u sport. Mislim da je njihov svaki prvoligaš dobio novi stadion ili novu sportsku dvoranu ili bazen.
Strahovito su velika ulaganja direktno u klubove na način da je država omogućila njihovim firmama da ulažu u sportske klubove. Taj primjer bi trebala slijediti i Hrvatska na način da tvrtkama koje ostvaruju veliku dobit ostavi mogućnost da jedan neoporeziv dio dobiti ulažu u sportske klubove. To bi bilo dobro za sportske klubove, a država bi dugoročno bila na dobitku.
Fenix-magazin/S.I.Mandić
