Hrvatskom sustavu znanosti i visokog obrazovanja predstoje pravne, organizacijske i financijske reforme radi preuzimanja primjerenije razvojne uloge u društvu te usklađenijeg odnosa s tržištem rada. U tom smo kontekstu o tzv. četvrtoj tehnološkoj revoluciji za Universitas je govorio član Povjerenstva za razvoj i institucionalno uređenje sustava znanosti i visokog obrazovanja Sveučilišta u Zagrebu, prof. Vladimir Andročec
Intervju autora Ivana Bote prenosimo u cijelosti…
U vašim istupima polazite od “tehnološke revolucije 4.0”. Što taj široj javnosti još uvijek nedovoljno poznati pojam
znači?
– Termin “tehnološka revolucija 4.0” najkraći je opis promjena kroz koje upravo prolazimo ili su neposredno pred nama, a čija sveobuhvatnost i brzina nemaju presedana u ljudskoj povijesti. Početak prve industrijske revolucije većina smješta u Englesku s krajem 18. stoljeća i veže uz pronalazak parnoga stroja, početke parobrodskog i željezničkog prometa, prijelaz s manualne na tvorničku proizvodnju te agrarnog i ruralnog društva u industrijsko i urbano.
Ako drugu ili “tehnološku” industrijsku revoluciju smjestimo između 1870. i 1914. i vežemo uz pronalazak električne
energije, masovnu i proizvodnju na traci te stvarni početak globalizacije, treća ili “digitalna” industrijska revolucija započinje krajem 60-ih godina prošloga stoljeća, a obilježena je prijelazom od mehaničkih uređaja i analogne tehnologije na digitalnu, koju koristimo danas.
Četvrta industrijska revolucija donosi umjetnu inteligenciju (engl: Artifical Intelligence – “AI”), kvantne kompjutere, robotiku, nanotehnologiju, IoT (Internet of things), na primjer vozila bez vozača, 3D printanje… Svaka je industrijska revolucija tako korjenito mijenjala svijet da se činilo kao da krećemo ispočetka, i svaka se odvijala sve većom brzinom, u osnovi neshvatljivom za generacije koje je “pogađala”.
Znanje donosi promjenu
Kako biste rezimirali glavnu poruku četvrte tehnološke revolucije?
– Glavna je poruka dosadašnjih industrijskih revolucija da ljudi mogu izmisliti nove materijale i stvoriti nove izvore energije, a poruka tekuće, četvrte tehnološke revolucije je da je znanje postalo glavnim razvojnim resursom.
Znanje se pritom – za razliku od sirovina i energije – korištenjem ne “troši” nego povećava, mijenjajući tako sve bitne značajke ljudske zajednice, čineći podjednako vjerojatnima do sada neslućene, utopijske, ali i distopijske mogućnosti.
Što to znači za visokoškolsko obrazovanje?
– Da je svaki obrazovni okvir potrebno prilagođavati napretku znanstvenih i stručnih spoznaja jer s jedne strane znanja danas znatno brže zastarijevaju, a potrebno je usvajati sve veći broj novih, što je poseban metodološki izazov u visokoškolskom obrazovanju. Dakle, i vertikalni i horizontalni tok znanja u studijskim programima treba stalno i brzo osuvremenjivati, pri čemu je multi-inter-transdisciplinarnost važnija od svakog područja, pa bilo to i (deficitarno) STEM područje. Utoliko prije ako svijest o toj multi-inter-transdisciplinarnosti, tj. uistinu integriranom obrazovanju studenata, kod nas uopće nije ozbiljno zaživjela.
Utječe li četvrta tehnološka revolucija na preraspodjelu moći na globalnom planu?
– Kao sudionici četvrte tehnološke revolucije, tj. do sada neviđene brzine razvoja inovacijskih tehnologija, a posebno kibernetičkih sustava, mi već svakodnevno koristimo sofisticiranu automatizaciju, umjetnu inteligenciju, industrijsku i kućnu robotiku, virtualnu stvarnost i ostalo. Taj će razvoj za 10-20 godina dostići teško predvidive razmjere uz snažan utjecaj i na razvoj ljudske ličnosti i na sveobuhvatne društvene promjene i na globalne moći.
Jer, svjedoci smo da se razvoj novih tehnoloških sustava i svih vrsta inovacija, koji jest krenuo sa Zapada, iz mnogih razloga
sve više i sve brže seli iz još uvijek najrazvijenijih zemalja zapadnog svijeta u mnogoljudne prostore Dalekog istoka.
Kompetencija nastavnika
Stoji li u tom pogledu Europa skrštenih ruku?
– Odgovorit ću vam nešto iz područja koje poznajem iz prve ruke. Na sastanku Uprave Međunarodnog udruženja akademija inženjerskih i tehnoloških znanosti (CAETS), čiji član je i Akademija tehničkih znanosti Hrvatske, a ja njezin predsjednik i član te Uprave,
održanom prošle jeseni u Madridu, ozbiljno se raspravljalo o potrebi uspostave novog obrazovnog okvira za inženjere. Zaključili
smo jednoglasno da je današnji sustav zastario i neprimjeren aktualnoj brzini razvoja i da ne daje zadovoljavajuće rezultate te da je potrebno uspostaviti novi okvir. No, kao članovi Uprave koji dolaze iz raznih zemalja, nismo se složiti kakav bi bio optimalan
sustav, što ukazuje na složenost problema. Prevladao je ipak stav da treba institucionalizirati periodičko studiranje, odnosno usavršavanje inženjera i znanstvenika tijekom cijelog radnog vijeka, uvesti, dakle, svojevrsne osobne periodičke akreditacije.
To znači da bi se diplome, a i doktorati, u području zaposlenja povremeno trebali potvrđivati, pri čemu bi način provedbe trebalo pažljivo razraditi, i to što univerzalnije radi međunarodne mobilnosti. Pritom je jedno od najvažnijih i najtežih pitanje kompetencija nastavnika svih razina, pogotovo u pogledu ozbiljnog poznavanja metodologije nastavnog rada, koju bi svaki nastavnik trebao usvojiti kroz obrazovanje u odgovarajućoj ustanovi, te stručnih kompetencija koje zamiru tijekom radnog vijeka u području kojim se nastavnik bavi. To je jedan od dokaza da i uloga humanističkih i društvenih znanosti danas itekako raste, što se u nas provincijalno zanemaruje pa će osposobljavanje nastavnika u nas biti sve teži problem zbog otpora i inercije sustava.
Kakvog je karaktera SAPEA projekt u koji je uključena vaša Akademija tehničkih znanosti?
– Radi se zapravo kod nas o malo poznatom projektu koji je ugovoren između Europske komisije i pet udruženja europskih akademija. To su Academia Europaea (akademije koje pokrivaju prirodne i društvene znanosti te umjetnost), ALLEA (sve znanstvene discipline) čiji je član i HAZU, EASAC (savjetovanje u području okoliša, energije i bioznanosti), FEAM (medicinske znanosti) te Euro-CASE (primijenjene znanosti, tehnologija i inženjerstvo), čiji član je i Akademija tehničkih znanosti Hrvatske. Ovih pet udruženja okupljaju više od 100 europskih akademija. Na temelju ugovora s Europskom komisijom kroz SAPEA projekt eksperti pojedinih akademija uključeni su u stvaranje dokumenata koji sadrže nezavisna znanstvena mišljenja od interesa za zemlje EU-a: poljoprivreda, ribarstvo, energija, ekologija, računalna sigurnost, kvalitetna briga o zdravlju starije populacije i dr. Cilj je pomoći Europskoj komisiji, odnosno njezinoj SAM grupi, da stvori dokumente koji će biti “state of the art” za pomoć vladama država EU-a da donose kvalitetne odluke, odnosno nacionalne zakone u pojedinim područjima. Uprava Euro-CASE-a sa sjedištem u Parizu, čiji sam član kao predsjednik Akademije tehničkih znanosti Hrvatske, na temelju ugovora o SAPEA projektu određuje najvrsnije znanstvenike iz redova članica ovog udruženja koji će biti u radnoj grupi za pojedine ugovorene teme. Do sada je dovršeno nekoliko važnih dokumenata o pojedinim pitanjima, kao što su inovacijska politika, hrana iz oceana, iskorištavanje CO2 u korisne svrhe, zagađenje plastikom… U izradi tih dokumenata sudjelovalo je i nekoliko hrvatskih znanstvenika koje je predložila Akademija tehničkih znanosti Hrvatske. Vjerujem da će ti dokumenti biti korisni našoj Vladi u donošenju kvalitetnih odluka i zakona iz područja obuhvaćenih SAPEA projektom.
Robovanje ‘bolonji’
Gdje je u svemu tome Hrvatska?
– Treba imati na umu da je Hrvatska mala zemlja sa slabo razvijenim vlastitim modernim industrijskim sustavom, koji nema potencijal poticanja ozbiljnijeg znanstvenog i stručnog tehnološkog razvoja. Navesti ću samo jedan od pokazatelja: 2017. je Europski ured za patente inovatorima iz Hrvatske priznao 6 patenata, a zemljama usporedivim po broju stanovnika, primjerice Sloveniji, priznata su 92 patenta, Irskoj 429, Finskoj 1230, a Njemačkoj 18.813 patenata. Ove nas brojke i apsolutno i relativno stavljaju na začelje EU-a. Prevladavajuće je mišljenje ozbiljnih analitičara da tehnološka zaostalost sprječava gospodarski razvoj Hrvatske, a time i cijeli proces uspostave boljih životnih uvjeta, pa je i to jedan od razloga iseljavanja mladih ljudi. Osobito je to važno s obzirom na zabrinjavajuću činjenicu da je broj upisanih studenata od 2012. do 2018. pao za otprilike 15 posto, dok se broj visokih učilišta i studijskih programa u međuvremenu povećao, pa je nužno preispitati racionalnost obrazovnog sustava.
Što mislite, je li nam “bolonja” u racionalnijoj organizaciji obrazovnog sustava pomogla ili odmogla?
– Uvođenju “bolonje” pristupilo se dosta mehanicistički i formalistički, bez složenijih analiza potreba i mogućnosti zatečenog visokoškolskog sustava, te su stari sadržaji često pretočeni u novi okvir. O tome svjedoči niz zaključaka s dosad održanih skupova, koji ukazuju na nepostizanje većine ciljeva kojima “bolonjski sustav” teži. Takvom se zaključku i sam pridružujem, smatrajući da smo i prije “bolonje” imali dosta dobar obrazovni sustav, posebno u visokom školstvu, koji se moglo prilagoditi današnjim potrebama tehnološki brzo promjenjivog svijeta i ne prihvaćajući kruto okvir “bolonje”.
Možete li u tom smislu dati neke preporuke?
– P r vo, z n ač ajn i m pravcem djelovanja smatram započeto osnivanje znanstvenih centara izvrsnosti. Ističem da bi tim putem trebalo krenuti i u našim županijama vezanim uz srednjoškolsko i osnovnoškolsko obrazovanje, jer bi učenici okupljeni po kriteriju izvrsnosti i uz mentorsko vodstvo neusporedivo brže stjecali nova znanja i vještine, osobito iz područja novih tehnologija, te se kvalitetnije uključivali u više stupnjeve obrazovanja i u svijet rada. Drugo, bilo bi krajnje dragocjeno, da ne kažem nužno, da država oformi savjetničke grupe vrhunskih stručnjaka iz zemlje i inozemstva. Napokon, ozbiljne reforme nisu moguće bez ozbiljnijih istraživanja tržišta rada i razvojnih potreba gospodarstva.
Što smatrate ključnim za veću harmonizaciju tržišta obrazovanja i tržišta rada?
– U rješavanju tog ozbiljnog problema nužna je sinergija države, obrazovnog i znanstvenog sustava te gospodarstva. Ako želimo izobrazbu stručnjaka koji će odgovarati sadašnjim i perspektivnim zahtjevima tržišta rada, onda obrazovanje – na čiji je strateški razvoj ipak neusporedivo lakše utjecati nego na gospodarsku perspektivu – treba optimalno postaviti prema tim zahtjevima. Pri tome je pitanje koliko smo mi zrelo društvo, odnosno jesmo li spremni to kvalitetno artikulirati i provesti pošto se zahtijevaju promjene u razmišljanju i organizaciji. Tu je neusporedivo najvažnija uloga države kao glavnog financijera visokog obrazovanja. Ali, poznato je da naša država već godinama ne posvećuje ozbiljnu pažnju financiranju znanosti i obrazovanja, a dok je tako nije realno očekivati bolje rezultate.
Iz životopisa prof. Andročeca
Prof. Vladimir Andročec rođen je 1946. u Varaždinu, diplomirao je i doktorirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu. Od 1980. je na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojem je redoviti profesor u trajnom zvanju. Bio je gostujući profesor na sveučilištima u Rijeci i Osijeku. Autor je više od 500 predmetnih studija, analiza, znanstvenih i stručnih tema i projekata te radova u knjigama, časopisima i na kongresima. Područja rada su mu teoretska i eksperimentalna hidromehanika, hidrotehnika, metodologija uravnoteženog modeliranja, opća hidraulika, hidrodinamika brodova i plovila. Predsjednik je Akademije tehničkih znanosti Hrvatske, član niza domaćih i međunarodnih znanstvenih, stručnih i civilnih organizacija i društava, bio je glavni direktor Brodarskog instituta, od 1990. je vlasnik i direktor tvrtke Hydroexpert d.o.o. za istraživanje i razvoj. Godine 1996. dobio je najviše hrvatsko državno odličje za znanost – Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića.
Fenix-magazin/MD/Razgovarao: Ivan Bota/Universitas/Foto: Damir Humski
