Vitomir Vito Gulić ima 62 godine, živi u Zapužanima u Zadarskoj županiji. Za sebe kaže da se bavi svime i svačime. I doista je tako.
On je pčelar, staklar, maslinar, vinogradar, čoban, kombi-prijevoznik, restaurator, ali i guslar i pjesnik.
– Pišem i pivam što od muke, što od potribe, smije se Vito.
Vitu smo nedavno zatekli na Benkovačkom sajmu, gdje je izložio svoje radove od drveta i svojim brkom šarmirao žene. Jer, Vito je ponosni vlasnik brka impozantne dužine.
Uvjerava, kad raširi svoj brk na obje strane, duži je od 60 centimetara.
-Ma kakav ti je muškarac bez brkova? Nikakav, kaže Vito i priznaje kako žene „padaju“ na njegov brk i šarm.
-Žene šarmiram, čim me vide, odmah grle i ljube, nemam pojma kako mi to uspijeva. Brzo se zaljubim i odljubim, smije se.
Vitin život je sve samo ne dosadan. On sebe i svoj život ukratko ovako opisuje: “Zovem se Vito, iz Benkovca grada, Kotar, Zadar, Zapužane selo gdje se desi to nesretno djelo, tu su blizu Jankovića kule di je Stojan dovodio bule. Tu se zrakom mora nadisao, tu je Matavun knjige pisao, ja sam taj Vito iz Kotara, umjetnik u preživljavanju u ekstremnim uvjetima, od drveta pravim svašta, što se vidi iz priloženog…”
Kula Jankovića o kojoj Vito govori u svojoj pjesmi, datira iz 17. stoljeća i pripadala je Stojanu Jankoviću Mitroviću koji je nosio titulu Cavalierea, odnosno konjanika. Prema povijesnim podatcima Stojan Janković Mitrović se borio u Kandijskom ratu u kojem je poduzeo više uspješnih prepada na teritorij koji su pod vlašću držali Osmanlije u zapadnoj Bosni i Hercegovini. Zabilježeno je da je bio zaštitnik hrvatskog naroda na prostoru Rame. Uz to je, prema zapisima “Hrvatskog biografskog leksiona”, u dogovoru s mletačkim vlastima i s katoličkim biskupima iz Rame u Sinjsku krajinu dovodio Hrvate i fratre iz ramskog kraja.
Godine 1666. je pao u zarobljeništvo i odveden je u Carigrad, odakle je pobjegao nakon 14 mjeseci. Kao nagradu za borbu protiv Turaka, Mletačka Republika mu je dodijelila naslov kavalijera, zlatnu kolajnu sv. Marka, vrijednu 100 dukata i dolamu te imanje u Islamu Grčkom, odnosno Kulu Jankovića.
Kula danas predstavlja graničnu crtu između nekadašnje Mletačke Republike i Turskog Carstva, a u njoj je kasnije svoje najpoznatije romane pisao pisac Vladan Desnica koji je i pokopan 1967. godine u crkvi koja se nalazi pored kule.
Jankovića kula je zapravo izniman i rijedak primjerak stambenog i fortifikacijskog objekta. Posjeduje vrijedne zbirke ikona koje datiraju iz razdoblja 16. i 18. stoljeća, te sakralne objekte, zbirku srednjovjekovnog oružja, etnografsku i arheološku zbirku, knjižnicu sa 6.000 knjiga, kolekciju stilskog namještaja, geografske karte. O svemu tome u svojim pjesmama progovara i Vito Gulić.
Vito, kaže, kako strance zanima sve što kaže, objašnjava im na engleskom jeziku, sve mu vjeruju, a nema razloga da ne vjeruju.
Stranci i domaći mu ponešto i kupe, a Hrvati iz iseljeništva samo gledaju, dive se, ali prođu bez kupnje.
– Po njima bi ja mogao umrit od gladi. Oni jadni skupe jedva za put u jednom smjeru. Da mi nije domaćih koji su zaljubljeni u drvo i maslinu, propao bi, smije se Vito.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
