Vinogradarima je uz Martinje najveći blagdan Vincekovo. Započinje vinogradarska godina, novi vegetativni ciklus i običaj je da se tad prvi put u godini ide u vinograd.
Piše: Mirjana Žugec Pavičić
Ceremonijalno orezivanje trsova, ukrašavanje domaćim kobasicama, uz blagoslov da grožđe bude zdravo, berba obilna, a vino dobro.
Vinkovo obilježavaju vinari i vinogradari u svojim klijetima, vinogradima i podrumima u gotovo cijeloj Hrvatskoj jer je im svetac zaštitnik.
Na blagdan svetoga Vinka vinogradar domaćin se zavjetom obavezuje da će sve poslove oko vinove loze obavljati brzo, s voljom i na vrijeme. Tako ga se u kajkavskim krajevima izrjekom pita hoće li:
Do Jožefova lozu obrezati
Do Jurjeva povezati,
Do Sofije okopati
Za Ivanje početi špricati,
Za Malu mešu grožđe pribrati,
Za Miholje grožđe pobrati
Za Lukovo poslušati mošteka jel se primiril
Za Martinje mošt pokrstiti i
Za Vincekovo sve to ponoviti.
U Baranji u Iloku na svečev dan se vinograd kiti kobasicama, kruhom, a grančice loze stavljaju na toplo u vodu da se vidi kako će trs propupati, tako se radi i u okolici Svetoga Ivana Zeline koji je poznati vinogradarski kraj.
Odlazak u vinograd
Toga se dana odlazi u vinograd, obavlja se prvi vinogradarski rital u novoj godini. Treba orezati dva-tri trsa vinove loze, okititi ih kobasicama, zaliti vinom, održati govor i pomoliti se Bogu.
Rozgva se odreže od reznika i stavi u vrč s vodom koja se povremeno mijenja, poželjno je da bude u toploj i svjetloj seljačkoj kuhinji. Nakon dva, tri tjedna rozgva propupa, prema listu i cvijetu vidi se kako je trs prezimio i je li se smrznulo tzv. rožđe. Prema tome će vinogradari znati kakvu rezidbu primijeniti u vinogradu.
U kutinskome kraju se na Vincekovo jako pazilo da do kasnih ili ranih jutarnjih sati bude dovoljno vina za goste. Vjerovalo se da će tuča uništiti vinograd ako ga uzmanjka.
Etnologinja Slavica Moslavac zapisala je da se na drug na trijemu stavljao vijenac bijelog luka protiv uroka, a ako je toga dana curilo sa strehe, Moslavci su vjerovali da će godina biti vlažna, a berba bogata.
U puku se drži da na Vincekovo vinogradari ne bi trebali biti sami pri klijeti, trebaju se okupiti pajdaši i red je, kako je to slučaj u zelinskom vinogorju, da svaki pajdaš za uspomenu dobije po grančicu trsa.
Kuša se i staro i mlado vino, po potrebi i nadolijevaju bačve, priprema se slastan zalogaj već prema običajima kraja, od pečene slanine, šarana do srnećeg paprikaša. Jasno da se takva zabava protegne i do duboko u noć.
Običaj je da se 22. siječnja čestita vinogradarima i zaželi im se dobru i rodnu godinu. U zelinskome kraju se govori da na taj dan vinogradar “ide svojim goricama po sakomu vremenu, i po dežđu i po snegu”.
Vinogradarski blagdani
U hrvatskim pučkim običajima Vincekovo je prvi vinogradarski blagdan, slijedi Jurjevo 23. travnja, Ivanje 24. lipnja, Miholje 29. rujna i Martinje 11. studenoga. Vidljivo je da je riječ o važnim terminima u vegetativnom ciklusu i poljodjelskoj godini.
Premda je siječanj u našem podneblju poznat kao hladan i snježan mjesec, neprijeporno je da to nije uvijek tako. Kad su najjače siječanjske mrzline, govore i pučke izreke iz starine koje je u knjizi Pučko vremenoslovlje prikupio meteorolog Milan Sijerkovć.
Ističe da u siječnju ima nekoliko znakovitih blagdana kojima su pučki prognostičari dali moć dugoročnih proricanja. To je blagdan svetoga Makarija, Sveta tri kralja, Pavlovo, Vincekovo i obraćenje Pavlovo. Za blagdan svetoga Vinka vežu se dvije pučke prognoze koje je zapisao: “Vinkovo sunce, dobro vince” i “Če Vinka sunce peče, v lagve vino teče”.
Dakle, bez obzira na studen, dubok snijeg, bljuzgu ili kad kiši, do trsja se mora doći. Pučki prognostičari zelinskoga vinogorja znali su isticati: “Ak se na blagdan svetoga Vinka vrabec kuple v mlaki vode, to je znak da bu dobre pijače!”
Kupanje ptičica spominje se i u vremenskoj izreci u Međimurju: “ Na Vincekovo se vrapci moraju v kolomiji kupati, onda bu dosti vina”. Ako će na blagdan biti sunca, prognoza je jednaka kao i u drugim krajevima – bit će vina: “Če Vinka sunce peče, v lagve vino teče”- zabilježio je Stjepan Hranjec u knjizi „Međimurski narodni običaji“.
U Slavoniji vinogradari i svečevi imenjaci koji na taj dan slave imendan idu na misu, blagoslivlja se vino i moli za dobru berbu. Župnik Josip Marković u knjizi “Običajnik župe Sikirevci piše da je toga dana netko od muškaraca, ako nije mogao sam kućegazda, otišao pregledati ima li štogod novo u vinogradu. Ponio bi kulin i objesio ga na jedan čokot, da bi te godine grozdovi bili veliki “ko kulin”. Taj kulin, cijeli ili polovicu, ostavio bi vinciliru …”
Slavljenje Svetog Vinka
U Hrvatskoj je slavljenje Vinkova, Vincekova, Vincekuše uobičajeno u kontinentalnim vinogorjima, tek ponegdje se javlja i u primorskim područjima. Treba naglasiti da ima malo uporišta u kršćanstvu jer nisu nađene nikakve veze sa životopisom sv. Vinka i vinskih poslova i običaja.
Bit će da je riječ o kakvom pretkršćanskom, poganskom običaju, odnosno poganskim svetkovinama poljodjelaca jer je to razdoblje kad počinje novi ciklus poljoprivrednih radova, kreće vegetacija koja će stati oko Martinja, posljednjeg vinogradarskog blagdana.
Sveti Vinko bio je ranokršćanski mučenik, đakon Vincentius u Zaragozi, živio je u 4. stoljeću, za vladavine zloglasnog Dioklecijana.
Prokonzul Dacijan ga je grozno mučio da bi se odrekao vjere i svojeg biskupa Valerija, pokušao je to potom učiniti i raskošću i ljubaznostima. Čim su ga položili u meku, mirišljavu postelju, preminuo je.
Dacijan ga je dao baciti zvijerima, ali prema predaji, doletio je gavran i obranio mučenikovo tijelo. Tada su ga povezli na morsku pučinu i bacili ga s kamenom oko vrata, no more ga je izbacilo. Svetoga se Vinka na slikama prikazuje kao lijepa mladića ogrnuta dalmatikom, odjećom pastira a u tadašnjoj Dalmaciji, oznakom mučeništva. Moći su mu prenesene u Lisabon gdje se i danas čuvaju.
Fenix-magazin/SČ/ Mirjana Žugec Pavičić
