“Osmanlije su došli do gradskih vrata te su, probivši ih, ušli u glavno dvorište, gdje su imali što vidjeti. Po dvorištu, podno trjemova razrušenih kuća, kao i u opustošenim odajama ležala su mrtva tijela branitelja. Na nekima se moglo vidjeti da su iskrvarili iz mnogobrojnih rana zadobivenih u ranijim borbama, dok su druga tijela bila mršava i suha te je bilo očito da su ti ljudi preminuli zbog gladi, žeđi i hladnoće, piše doc. dr. sc. Hrvoje Kekez na Alfaportalu.hr izdavačke kuće Alfa.
Pad Gvozdanskog 1578. godine
Nakon katastrofe ugarsko-hrvatske vojske na Mohačkom polju 1526. i stara je Jajačka banovina propala iduće godine, čime je nestao bedem koji je u prethodnih nekoliko desetljeća Hrvatsku i dolinu rijeke Une donekle štitio od osmanlijskih provala. Njihovi upadi na zrinsko Pounje započeti 1539. svoj će vrhunac doživjeti padom Gvozdanskog 1578. koje će zbog junačkog otpora brojčano nadmoćnom neprijatelju ostati jednim od simbola hrvatskog junaštva.
Vrijeme izgradnje kaštela Gvozdansko usko je vezano za početke iskorištavanja rudača i otvaranja brojnih rudnika koje su u tome kraju osnivali knezovi Zrinski već u drugoj polovini 15. stoljeća. Naime, knezovi Zrinski još su sredinom prethodnog stoljeća od kralja u zamjenu dobili obližnji Zrin te su vrlo brzo shvatili da mogu ostvariti znatne prihode ako na prostoru oko Gvozdanskog otvore već otprije poznate rudnike željeznih i olovnih rudnih naslaga. Tako je knez Petar II. Zrinski od kralja Matije Korvina 1463. godine dobio pisanu povlasticu kojom mu je dopuštena eksploatacija rudnog bogatstva te mu je kralj čak dopustio da od toga prihoda ne mora plaćati kraljevski rudarski porez. Vrlo je vjerojatno u to doba započeta gradnja novoga kaštela u Gvozdanskom koji se prvi put spominje 1488. godine. Knezovi Nikola III. i njegov sin Nikola IV. Zrinski započeli su krajem 15. i početkom 16. stoljeća s kopanjem srebra u gvozdanskim rudnicima te su njih dvojica počela kovati srebrni novac, srebrne denare, groše i talire.
Ubrzo nakon velike katastrofe ugarsko-hrvatske vojske na Mohačkom polju 1526. i stara je Jajačka banovina propala iduće godine, čime je nestao bedem koji je u prethodnih nekoliko desetljeća Hrvatsku i dolinu rijeke Une donekle štitio od osmanlijskih provala. Prvi osmanlijski upadi na zrinsko Pounje započeli su 1539., svega dvije godine nakon što je u osmanlijske ruke pala Dubica, najvažnije središte donjeg Pounja. Nove velike osmanlijske provale u kraj oko Gvozdanskog uslijedile su nakon što je u njihove ruke pala i Kostajnica 1556. godine.
Već u travnju 1561. Osmanlije su opsjeli Gvozdansko. Tom prigodom gradu je u pomoć priskočio kapetan Ivan Lenković nakon čega su se osmanlijske snage povukle. Godine 1574. Gvozdansko je doživjelo i drugu osmanlijsku opsadu. Tada je grad opsjeo bosanski paša Ferhad-paša Sokolović. Danima je malena hrvatska posada odbijala napade, sve dok braniteljima u pomoć nisu pristigli general Herbert Auersperg i grof Franjo Blagajski. Treća osmanlijska opsada Gvozdanskog, koju je predvodio Kapidži-paša, zbila se u lipnju 1576. Nakon višednevnog bombardiranja teški osmanlijski topovi probili su istočni zid grada te su Kapidži-pašini pješaci jurnuli prema nastalom otvoru. Nakon gotovo tri dana teške borbe oko istočnog zida braniteljima je ponovno u pomoć došao general Auersperg nakon čega su se Osmanlije u panici povukli.
Četvrta i posljednja opsada odigrala se ujesen 1577. kada je paša Ferhad-paša podno Gvozdanskog doveo vojsku od gotovo 6000 vojnika. Opsada je započela 3. listopada te je na samom početku Ferhad-paša braniteljima ponudio da se predaju, što su oni odbili nadajući se da će im ponovno u pomoć pristići general Auersperg. Nažalost, general Auersperg nije raspolagao dovoljnim ljudstvom te se nije usudio udariti na tako brojnu osmanlijsku vojsku. Osim toga u Gvozdanskom je u tom trenutku bilo gotovo tri stotine branitelja, najviše do tada, kojima su zapovijedali kapetani Damjan Doktorović, Jure Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić. General Auersperg stoga je vjerojatno računao da bi tako iskusna i razmjerno brojna posada mogla izdržati opsadu za koju nije očekivao da će potrajati duže od početka prosinca računajući da Osmanlije nemaju namjeru prezimiti podno grada.
Uvidjevši da braniteljima pomoć ne pristiže, Ferhad-paša odlučio se na odugovlačenje s konačnim jurišom. Rasporedio je svoje topništvo po okolnim brdima te je naredio neprestano bombardiranje grada. Vrlo je vjerojatno dio svoga topništva Ferhad-paša postavio na brežuljak Vijenac, sjeverozapadno od Gvozdanskog, a ostatak na današnje Naokovo brdo zapadno od grada, odakle se najlakše moglo tući po gradu. Također je blokirao sve prilaze gradu i onemogućio dolazak branitelja do potoka Žirovac ili Gvozdina, što je obustavilo obnavljanje zaliha vode.
Saznavši da braniteljima Gvozdanskog neće pristići pomoć, Ferhad-paša procijenio je sredinom listopada kako ima dovoljno vremena da pošalje dio svoje vojske na obližnji Zrin. Čuvši da će i oni ostati bez pomoći, zapovjednik Zrina, kaštelan Petar Kamenjak odlučio se predati Osmanlijama u zamjenu za slobodan prolaz u neokupirane hrvatske krajeve. Predaja je izvršena 20. listopada, no Ferhad-paša odveo je branitelje Zrina kao zarobljenike u Bosnu.
U međuvremenu osmanlijsko je bombardiranje Gvozdanskog trajalo gotovo dva mjeseca, ali su čvrste gradske zidine odolijevale topovskim udarima. Oko Božića se Ferhad-paša vratio podno Gvozdanskog kako bi nastavio opsadu. Ponovno je pozvao branitelje na predaju, što su oni opet hrabro odbili vjerojatno saznavši za sudbinu branitelja Zrina. Sljedeća dva tjedna osmanlijske su snage mirovale, samo je topništvo nastavilo tući po gradu. U gradu je nedostajalo municije, vode i hrane, pa su čak zaklani psi čuvari kako bi se barem malo nadoknadio nedostatak živežnih namirnica.
Prvi juriš napadača, 10. siječnja 1578., branitelji su uspješno odbili. No već sutradan Osmanlijama su došle nove snage iz Bosne, stoga su ponovno jurnuli na gradske bedeme koji su dotad bili već teško oštećeni, ali je i taj napad odbijen. Štoviše, odbijen je i treći juriš osmanlijske pješadije 12. siječnja. Do kraja toga dana u utvrdi je ostalo svega tridesetak glađu i žeđu izmorenih branitelja, od kojih je većina bila teško ranjena.
Tada je Ferhad-paša ponovno promijenio taktiku te se odlučio na noćni napad na kaštel koji je trebao biti izveden u noći s 12. na 13. siječnja. I baš kad su Osmanlije trebale krenuti u juriš, na zidinama Gvozdanskog pogasile su se sve baklje. Strahujući od eventualne klopke, Ferhad-paša zapovjedio je odustajanje od napada te naredio napad za iduće jutro: ponedjeljak 13. siječnja 1578. Osmanlije su se polako kretale uz brdo prema zidinama Gvozdanskog očekujući da će uskoro sa zidina zapucati branitelji. No sve je bilo tiho. Osmanlije su došli do gradskih vrata te su, probivši ih, ušli u glavno dvorište, gdje su imali što vidjeti. Po dvorištu, podno trjemova razrušenih kuća, kao i u opustošenim odajama ležala su mrtva tijela branitelja. Na nekima se moglo vidjeti da su iskrvarili iz mnogobrojnih rana zadobivenih u ranijim borbama, dok su druga tijela bila mršava i suha te je bilo očito da su ti ljudi preminuli zbog gladi, žeđi i hladnoće. Taj se stravični prizor Ferhad-pašu toliko dojmio pa je pozvao katoličkog svećenika i dopustio pokopati poginule hrvatske branitelje prema kršćanskim običajima na grobljima okolnih hrvatskih sela koje je ranije osvojio.
Nakon što je osvojio Gvozdansko, Ferhad-paša je svoju vojsku povukao prema Uni ostavivši u gradu tek manju posadu. Od prosinca 1578. Osmanlije su u Gvozdanskom imale stalnu posadu, a iduće su godine obnovili zidine kaštela te su u grad dopremili topove i mnoštvo oružja. Štoviše, zbog svoje pozicije na putu iz doline Une prema rijekama Glini i Kupi Gvozdansko je postalo iznimno važno u ratnim planovima bosanskog paše Hasan-paše Predojevića za osvajanje Siska. Pod osmanlijskom vlašću bilo je sve do jeseni 1685. kada je taj kraj oslobođen u Velikom bečkom ratu (1683. − 1699.).
Fenix-magazin/MD/doc. dr. sc. Hrvoje Kekez
