U narodu često kažu kako čovjeka mogu napustiti svi prijatelji pa čak i članovi obitelji, ali njegov pas, nikad neće. Da je tomu tako svjedoče brojne priče koje govore o psima koji su spasili mnoge živote, kako djeci, tako i odraslima.
Svojim su tijelom grijali tijela izgubljene djece, spašavali svoje vlasnike, ali i one ljude koje su slučajno zatekli u nevolji. U Hrvatskoj je poznat slučaj s početka godine kad je pas 13 sati tijelom grijao svog vlasnika, ozlijeđenog planinara, koji se okliznuo na najvišem vrhu Velebita i teško ozlijedio nogu.
Preživio je i zahvaljujući svom vjernom psu koji ga je tijelom grijao dok ga spasioci nisu pronašli, izvijestili su tada spasioci iz Hrvatskog gorskog saveza spašavanja.
Kuća u BiH koju već tridesetak godina čuvaju psi
Koliko psi mogu biti odani, pokazuje i zapis našeg dopisnika iz Nizozemske Ilije Lončara koji je ovih dana boravio u rodnom kraju Ponijevu kod Žepča. Putujući rodnim krajem, naš dopisnik je u selu Dubrava nedaleko od Komušine čuo priču o psu iz treće generacije hrvatskog ovčara kako sjedi ispred napuštene kuće obitelji Anić.
– Kuća je srušena tijekom rata prije tridesetak godina. Članovi obitelji su otišli, a njihov pas iz prve generacije je ostao i čuvao njihovo ognjište sve dok nije uginuo. Njegov posao čuvanja kuće nastavio je njegov potomak u drugoj generaciji, a potom i ovaj pas kojeg sam ja snimio, a koji je već treća generacija pasa koji čuva kuću i čeka vlasnike kuće. Obitelj se nikad nije vratila u Dubrave. Psu koji čuva kuću obližnji seljani donose hranu, a on nastavlja čuvati kuću koja je i njihova rodna kuća, ispričao je Ilija Lončar.
-Gdje su članovi obitelji Anić i hoće li se oni ili njihovi potomci ikad vratiti u svoje Dubrave, nitko ne zna. No, psi iz generacije u generaciju čuvaju ostatke kuće nekad uspješne obitelji iz tog mjesta i ne odustaju. Možda je pomalo neobično, ali usudili bi se reći kako psi s koljena na koljeno prenose tu tradiciju čuvanja svog ognjišta, kaže Lončar dodajući kako se u tom kraju, kao i u tom dijelu Bosne, za prognane Hrvate počelo kolokvijalno govoriti “kako im se ponesrećilo”.
Tužno je to i ružno za prognane Hrvate kazati “kako im se ponesrećilo” čime se zapravo pokušava sakriti istina o njihovu ratnom stradanju i progonu sa njihovih ognjišta, kaže Ilija Lončar, napominjući kako nije poznato gdje su članovi obitelji Anić na koje nasljednici njihova psa još uvijek čekaju i čuvaju ostatke njihova nekada toplog doma.
Fenix-magazin/MD
