Priča o CroSportu, prvom proizvođaču hrvatskih zastava, započinje u rano proljeće 1990. godine. U onom emocionalnom vremenu kad su nam se miješali ponos i strah. Strah od onog što će biti, a ponos na ono što jesmo i što imamo.
Jakov i Janja Marković započinjali su tada svoju priču – priču o jednoj zastavi.
Imali smo dva para ruku i šivaću mašinu koju je Janja donijela u dotu. Razvijala se ideja već u nama, vođena ipak više ponosom. Željom. Da zavijori ta trobojnica gdje god jesmo i gdje god to poželimo. Na krovovima hrvatskih kuća, hrvatskih škola, hrvatskih institucija. Bez straha da vijori ulicama kako nam vijori u srcima.
Prostor je bio skučen u maloj radionici na zagrebačkom Jarunu, pun bala tkanina koje smo naručivali iz Varaždinske tvornice svile, nespretno razmještenih po mračnom potkrovlju. I radile su ruke, vrijedno, a spokojno. Singerica svoj dio, a vješti Janjini prsti svoj – našiveni grb, svečane rese. Kako Hrvatska i zaslužuje.
Ljudi su prepoznali. Htjeli su biti dio toga. Htjeli su svoj primjerak da ga nose ne samo na srcu. Simbol koji smo već bili spremni braniti.
U tom emocijama nabijenom vremenu čekali smo našu prvu bebu. Još u trbuhu slušala je zvukove igle za šivanje i sudjelovala u našim prvim koracima.
Narudžbe su se gomilale i posla je bivalo sve više. Negdje na vrhuncu ljeta, u drugoj polovici kolovoza, Janja je imala termin poroda. Otišla je na Merkur i čekala. Bebi se nije žurilo.
Tko je tada računao točan datum poroda? Tog 18-og sam je nazvao
– Ide li mala?
– Ne žuri joj se, izgleda.
– Što doktor kaže, kad će?
– Ne zna ni on Jakove, tu je negdje.
– Čuješ, gori mi s ovim zastavama. Ajde ti pitaj doktora da te pusti doma još par dana ako maloj nije žurba.
Na naše iznenađenje, uz smijeh i nevjericu rodbine i prijatelja koji se i dan danas ponavljaju na spomen te priče, doktor je pristao. Janja je došla doma, dovršila goruće zastave i za tri dana rodila zdravu djevojčicu – Mihaelu.
Svoje prve mjesece života dane je, a ponekad i noći, provodila u kolijevci u našoj maloj radionici uspavljujući se i dalje zvukom šivaće igle. Nije ni čudo da ju je i sama u odlučujućim godinama odabrala za svoj životni poziv.
U tim gorućim prvim godinama, ponosno smo slijedili naše i vaše ideale. Te prve emocije, kao i jedna od prvih naših zastava koju smo nedavno dobili na poklon, još nam uvijek griju srca i ruke.
Devedesetih smo krenuli sa srcem, srcem smo i danas za vas.
Fenix-magazin/MD/ PR tekst
