Danas (17.siječnja) je blagdan Sv. Antuna Pustinjaka.
Sv. Antun Pustinjak život je posvetio pustinjačkom načinu života. Smatra ga se ocem redovništva. Slava sv. Antuna Pustinjaka u tome je što je pošao najljepšim putem, a to je put kojim se Krist slijedi izbliza u evanđeoskim savjetima i siromaštvu, čistoći i poslušnosti, piše Laudato.hr
“Stjecanje novca i uživanje u njemu smatraj kratkotrajnom maštarijom. Jer, kakva je korist stjecati ono što se ne može ponijeti u duhu? Nije li bolje sticati ono što možemo ponijeti sa sobom: pravednost, mudrost, hrabrost, prosuđivanje, ljubav i vjeru?” (sv. Antun Pustinjak)
Svoj je život posvetio pustinjačkom načinu života. Smatra ga se ocem redovništva. Slava je sv. Antuna Pustinjaka u tome što je pošao najljepšim putem, a to je put kojim se Krist slijedi izbliza u evanđeoskim savjetima i siromaštvu, čistoći i poslušnosti.
Križ u obliku „T“ (tau) koji se često susreće u kršćanskoj ikonografiji i umjetnosti potječe upravo od ovoga sveca. Prikazuju ga kao bradatog starca sa štapom čija je ručka u obliku slova „T“ (tau). „Tau“ se javlja u plavom i bijelom i na ramenu njegova ogrtača. Zbog toga je taj križ poznat i kao „egipatski križ“, a aleksandrijski su ga kršćani prihvatili kao svoj znak i simbol besmrtnosti.
Čitava Crkva mu svake godine slavi spomendan, a i u puku je jedan od najomiljenijih svetaca. Svoju popularnost dijelom zahvaljuje svom životopiscu – svetom Atanaziju, ali o njemu su pisali i najveći sveti oci: Jeronim i Augustin.
Rođen je u bogatoj obitelji, u Herakleopolisu u gornjem Egiptu, gdje je odrastao u blagostanju. Kad je navršio 18 godina, roditelji su mu umrli, i trebao je kao najstariji preuzeti upravljanje kućanstvom i uzdržavanje maloljetne sestre. Ipak, odlučio je napustiti svjetovno učvršćen riječima Svetog pisma: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu.” (Mt. 19,21).
Antun je sve razdijelio siromasima, a sestru je na odgoj povjerio u djevojački dom, a on se posvetio asketskom životu.
Sljedećih petnaestak godina je proveo proučavajući učenja raznih pustinjaka i asketa koji su bili posvuda raspršeni. Živio je u blizini svog rodnog grada i bavio se fizičkim poslovima kako bi zaradio samo za osnovne životne potrebe, a sav višak davao je sirotinji.
Često je molio, jer je naučio da nasamo valja moliti bez prestanka, a kod čitanja Svetog pisma bio je tako pozoran da mu ništa od napisanog ne bi izmaklo. Svi žitelji sela i čestiti ljudi voljeli su ga – bilo kao sina, bilo kao brata.
Jedna predaja govori kako je odlučio prebivati u napuštenoj grobnici u kojoj su ga snašle strahovite kušnje i koje su ga fizički iscrpile. Prijatelj koji je brinuo o njemu, kad ga je našao u grobnici kako leži bez svijesti, odnio ga je u crkvu. Usred noći Antun se osvijestio, a jedino je njegov vjerni prijatelj ostao budan uz njega. Antun ga je molio da ga odnese natrag i zaključa još jednom u grobnicu i tako vrati kušnjama.
Pred Antunovim očima pojavljivali su se lavovi, bikovi, zmije, škorpioni i silovito ga napadali. Antun je ostao miran, na njihovo navaljivanje samo bi im dobacio: “Kad biste bili jaki, bio bi dovoljan samo jedan od vas”. Uskoro nakon toga, grobnica koja se iz temelja potresla, ponovno je utihnula.
Demoni i zvijeri zbunjeni su se povukli i nestali, bol u tijelu je prestala, otvorio se krov i grobnicu je obasjalo svjetlo. Svjestan da ima viđenje, Antun je osjetio svoje mirno disanje i upitao: “Gdje si bio? Zašto se nisi pojavio u početku i zaustavio moje nemire”. Kristov glas mu odgovori: “Bio sam ovdje Antune, ali čekao sam i promatrao tvoju borbu. Sada, budući da si ustrajao i nisi podlegao, bit ću zauvijek tvoj pomoćnik”.
Osjetivši da mu se bliži smrt, sv. Antun Pustinjak naredio je svojim učenicima, da kad se to dogodi, njegove zemaljske ostatke polože u neobilježen grob.
Njegovi učenici, bili su mladi ljudi koji su za njim pošli u pustinju jer su htjeli da im on postane učiteljem duhovnog života. Antun je tako, i ne htijući, postao predvodnikom redovništva.
Prikaz njegovog života, opisan u djelu “Život svetog Ante Pustinjaka” svetog Atanazija, koji opisuje osobnost čovjeka koji odricanjem od svjetovnog raste u svetosti i kao takav se pretvara u kršćanski uzor. Mnoge se njegove riječi mogu pronaći i u zbirci “Život i izreke pustinjskih otaca”.
Posljednje godine života proveo je u borbi za pravovjerje protiv Arijevog krivog učenja. Umro je 356. godine u dobi od 105 godina.
U našoj zemlji jedna od najstarijih crkava posvećenih ovom svecu je u Barbanu, u Istri. Sagrađena je krajem 14. stoljeća u romaničkom stilu. Nadsvođena je šiljastim svodom i krov joj je od kamena. Oslikao ju je freskama majstor iz 15. stoljeća, a freske prikazuju Majku Božju s Djetićem, sv. Uršulu, Barbaru, Jelenu, sv. Blaža, Jakova, Dionizija. Na bočnim zidovima i na svodu nižu se u dva pojasa prizori iz života sv. Antuna pustinjaka, smrt, pokop, nalaz groba, prijenos u Carigrad te prizor čudesnog ozdravljenja po njegovu zagovoru. Po zidovima crkve sv. Antuna ugrebano je mnogo grafita-hodočasničkih zapisa, pa i glagoljicom ( najstariji zapis je iz 1420.godine).
Spomenimo kako se u Zagrebačkoj nadbiskupiji, u mjestu Slavetiću nedaleko Jastrebarskog, nalazi župa sv. Antuna Pustinjaka stara 352 godine. Crkva sv. Antuna Pustinjaka građena je oko 1600. godine na posjedu i pod patronatom grofovske obitelji Oršić, kao filijalna kapela župe u Petrovini. Na molbu baruna Baltazara Oršića 12. rujna 1661. godine filijalnu je crkvu uzdigao na razinu župne zagrebački biskup Petar Petretić.
Fenix-magazin/MD/Laudato.hr
