Na današnji dan, 8. travnja, 1992. godine osnovano je Hrvatsko vijeće obrane (HVO), oružana snaga hrvatskog naroda u BiH stvorena kako bi se Hrvati oružano suprotstavi srpskoj agresiji u trenutku »nemoći legalne vlasti Republike BiH, a posebno raspada njezina obrambenoga sustava«.
Na završetku rata u BiH, HVO je kontrolirao više od 23 posto teritorija Bosne i Hercegovine. Nakon mirovnog ugovora iz Daytona, HVO je postao dio oružanih snaga Vojske Federacije, a nakon toga i Oružanih snaga BiH nakon integracije srpskih, hrvatskih i bošnjačkih postrojbi u jedinstvene Oružane snage BiH.
Osnivanje HVO-a
Odluka o osnivanju HVO-a donesena je odlukom Predsjedništva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB) na izvanrednoj sjednici u Grudama. Nakon razaranja Vukovara i napada JNA na hrvatsko selo Ravno u zaleđu dubrovačkog kraja, počeo je rat u BIH. Tadašnja izjava Alije Izetbegovića kako napad na selo Ravno „nije naš rat“ dala je do znanja Hrvatima kako se sami moraju organizirati za obranu svog naroda u BiH. Dana 18. studenoga 1991. u Grudama se najprije organizira Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, a kasnije i HVO kao „oružana snaga hrvatskog naroda protiv velikosrpske agresije“.
Postrojbe HVO-a su podnijele prvi i najveći teret organizacije obrane od srpske agresije. U početku se uz Hrvate pod oznakom HVO-a borio i priličan broj Muslimana. Nakon što su srpski agresori osvojili velika područja istočne Bosne, koje je branila Armija R BiH sastavljena od Muslimana, na malom prostoru pod kontrolom Hrvata i Muslimana došlo je do produbljivanja antagonizama između ta dva naroda i HVO se od kraja ožujka 1993. našao u teškom sukobu s Armijom R BiH.
Iako je u New Yorku 3. ožujka 1993. potpisan Sporazum između najviših vojnih i političkih predstavnika hrvatskog i muslimanskog naroda u BiH s odredbom da se HVO i Armija BiH tretiraju kao jednako legalne postrojbe te da se uspostavi zajedničko zapovjedništvo od predstavnika obaju stožera, do toga u stvarnosti nikada nije došlo. Obećanja Alije Izetbegovića predsjednik Franji Tuđmanu uvijek su bila kratkoročna, a oružani sukob prevladan je Washingtonskim sporazumima u ožujku 1994. godine, a kojeg su Alija Izetbegović i njegovi zapovjednici Armije R BiH, a kasnije i bošnjački političari, poštivali samo kad je to njima odgovaralo.
Ukidanje Herceg-Bosne
Antihrvatska promidžba i lobiranje za Muslimane, a kasnije Bošnjake, od strane raznoraznih lobista, među kojima su na sramotu hrvatskog naroda bili i neki „hrvatski“ političari, pokušala je za taj hrvatsko-bošnjački sukob okriviti Hrvate, što ne odgovara činjenicama, a o čemu najbolje govori i broj ubijenih i protjeranih Hrvata s područja koje je kontrolirala Armija R BiH.
https://youtu.be/JtztqR2uz7k
Ukidanje Herceg Bosne, čemu su kumovali pojedini hrvatski političari i bošnjački lobisti iz Hrvatske, kasnije se pokazala kao velika greška i šteta za hrvatski narod u BiH i za HVO. Jer, HVO je dao nemjerljiv doprinosu kako u obrani hrvatskih prostora u BiH tako i u oslobađanju Knina i operaciji Oluja.
Povijest će pamti kako je HVO branio prostore gdje su većinski živjeli Hrvati u BiH. A tamo gdje nije bilo HVO-a hrvatski narod nije ni opstao. Tomu možda i najbolje svjedoči izjava general Željko Glasnović, zapovjednik snaga Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) u sklopu Hrvatskih snaga koje su 1995. godine izvele oslobodilačku operaciju Oluju, kad je rekao kako bi bez HVO-a Hrvatska danas izgledala kao Cipar, a Bosna i Hercegovina ne bi postojala.
Za kraj bi još dodali kako su danas Hrvati u BiH kao konstitutivni narod marginalizirani, a uloga HVO-a i njegovih pripadnika se minimizira kako u BiH tako i u Hrvatskoj.
Fenix-magazin/SIM/Priredio Ivan Matić
