Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) pokrenula je i već godinama dodjeljuje i priznanje s nazivom Velika zlatna plaketa-Da se ne zaboravi.
Na ovaj način žele i nastoje zahvaliti, prije svih, pojedinim ljudima, od hrvatskih branitelja do gospodarstvenika, glazbenika, političara i športaša, na njihovu doprinosu tijekom i nakon hrvatskog obrambenog Domovinskog rata.
S obzirom da se 20. svibnja 1991., dogodio povijesni događaj vezan uz hrvatski obrambeni Domovinski rat, odnosno za stvaranja hrvatske države, sa ovim priznanjem, prije svih braniteljske udruge, željele su uz ostalo podsjetiti i na ovu značajnu povijesnu činjenicu, u kojoj je sudjelovala Virovitička skupina, ali i neki drugi akteri koje nikako ne smijemo zaboraviti.
No, ovog puta, Veliku zlatnu plaketu-Da se ne zaboravi branitelji su odlučili dodijeliti i -Antunu Habijancu, kojeg je baš tog 20. 5. 1991.,Vojni sud u Zagrebu, u Gajevoj 4, „u ime naroda“, na čelu sa sucem pukovnikom Milom Vignjevićem, osudio, kao i ostale članove ove skupine.
Antun Habijanac tada je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci, Đuro Dečak je dobio tri godine, Franjo Kovač, dvije godine i šest mjeseci, Vlado Šabarić, jednu godinu i tri mjeseca, Vinko Belobrk, jednu godinu i Josip Kovač tri godine i tri mjeseca.
Bili su „krivi“ jer su „od sredine 1990., pa dalje, sudjelovali u pripremanju oružane pobune na teritoriju Republike Hrvatske i time ugrožavali državno uređenje i sigurnost Jugoslavije, pod vodstvom Martina Špegelja, ministra obrane Republike Hrvatske“.
Špegelja, srećom, nisu uspjeli uhititi, pa mu nisu ni sudili, ali su ga lažno optužili za brojna kaznena djela.
Zanimljivo je da se na izricanju presude nije pojavio ni jedan odvjetnik optuženih, vjerojatno iz straha da bi i njih mogli optužiti ili čak i zatvoriti.
Okrivljenici su presudu dočekali relativno mirno. Svi su se još jednom izjasnili da nisu krivi.
Habijanac je tada rekao: „Druže predsjedniče, za ovo za što ste me osudili uopće nisam kriv, a za to što ste me ipak osudili ako ima vašeg srpskog Boga on će vas kad-tad kazniti“. Vinko Belobrk (koji je potom poginuo kao hrvatski branitelj) izjavio je nešto što tada nitko nije očekivao: „Sve što sam radio, radio sam za svoju Državu Hrvatsku, a ako bude trebalo za nju ću i život dati“.
Nakon izrečene presude srpskih okupatora i nakon 18 dana suđenja sudac Mile Vignjević je nadodao: „Civili Habijanac, Dečak i Belobrk odmah se puštaju na slobodu, a vojna lica ostaju i dalje u pritvoru“.
U prvi tren nitko ovo nije očekivao, pa su okrivljeni ostali i dalje zbunjeno na svojim mjestima, pitajući predsjedavajućeg jesu li to oni dobro čuli, a ovaj se na njih počeo derati. „Van, van, van odmah iz ovog Vojnog suda“.
A ispred suda i toga se dana okupio veliki broj Hrvata, koji su čekali izricanje presude i davali veliku podršku optuženima. Oduševljenju nije bilo kraja, poglavito nakon njihova 116 dana pritvora. Čitavim putem do Virovitice ljudi su ih srdačno dočekivali, slavili poput najvećih hrvatskih junaka. Bio je to dan za pamćenje.
Inače. Habijanca je u njegovoj obiteljskoj kući u Virovitici, uhitio ratni zločinac Aleksandar Vasiljević, general major JNA, drugi čovjek KOS-a, 25. siječnja 1991.
Trebamo li podsjetiti da nitko, pa ni taj Vasiljević, od strane zločinačke JNA, koji su s ponosom nosili crvenu zvijezdu petokraku, nikada nije osuđen, iako su iza njih ostale i brojne masovne grobnice od Vukovara do Dubrovnika.
Kad su se, 20. siječnja 1991., Habijanac, Dečak i Belobrk vratili u Viroviticu, pred oduševljenim mnoštvom, Habijanac je uz ostalo rekao:
„Mislili su da su Virovitičani lak narod, da će propjevati sve što im se kaže, da će biti krunski svjedoci u optužbi okupatorske, navodne narodne armije. No pogriješili su. Tad ste se vi digli, tad se digao cijeli narod Hrvatske, dali ste nam snage da ne pokleknemo, dali ste nam snage da protivniku pljunemo u lice i kažemo ono što ste im vi poručivali, a to je: da svoju volju nećemo i nismo nikada do sada nikome nametali, ali smo ako zatreba odlučni u obrani interesa hrvatskog naroda, slobode i suvereniteta Republike Hrvatske, istaknuo je Habijanac te dodao da „ovo nije sukob između dva naroda, kako to prikazuju agresori, već je to sukob između dva sistema, našeg demokratskog i srpskog starog boljševičkog.“
Svečana dodjela priznanja održana je, pod pokroviteljstvom Ministarstva hrvatskih branitelja RH, pred ispunjenom dvoranom Knjižnice i čitaonice 20. svibnja 2024. u Virovitici. Uz Mladena Pavkovića, predsjednika UHBDR91. tom su prigodom govorili i Josip Đakić, predsjednik HVIDR-e, saborski zastupnik i izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora, Igor Andrović, župan Virovitičko-podravske županije i izaslanik predsjednika Vlade RH, Ivica Kirin, gradonačelnik Grada Virovitice, Marina Kraljić, izaslanica pokrovitelja, dr. Domagoj Knežević izaslanik ministarstva vanjskih i europskih poslova RH, Robert Fritz, ravnatelj Knjižnice i drugi. Moderator je bio Trpimir Markotić.
Nakon što je primio zasluženo priznanje, Antun Habijanac je uz ostalo rekao da mu je žao što se u nas sve tako brzo zaboravlja, a poglavito ono što se početkom 1991. događalo u Virovitici, koja je bila u zacrtanom planu velikosrpskih agresora (Karlobag-Ogulin-,Karlovac-Virovitica).
Ovo priznanje ustvari je priznanje i čitavoj Virovitičkoj skupini, ali i svim građanima ovoga grada, u kojem se počeo događati prvi ozbiljniji otpor agresorima. Inače, od odlikovanja dosad sam dobio jedino „trolista“, kao i mnogi drugi. Obolio sam, ali i iznimno sretan što imamo svoju Hrvatsku. Evo, i tzv. nacionalne medije ovaj događaj ne zanima, pa čak ni HRT! A mi se i za njih borili-rekao je pomalo ogorčeno Habijanac, jedan od Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskog rata.
No, moramo spomenuti da su na ovaj događaj svoje izaslanike poslali i ministar obrane RH, ravnatelj hrvatske policije, načelnik Policijske uprave Koprivničko-križevačke i drugi, dok su brzojavi podrške stigli i od predsjednika HAZU, župana Osječko-baranjske županije, Šibensko-kninske i da ne nabrajamo dalje.
Sve u svemu, Virovitica je ponovno ovaj jedan dan živjela sa svojim braniteljima!
Fenix-magazin/MMD
