Svjetski putnik, kako za sebe voli reći, 44-godišnji rendžer Vedran Bađun, trenutno je u kolumbijskoj prijestolnici Bogoti, gdje priprema svoju novu knjigu o pustolovinama koje je doživio na svojim brojnim putovanjima.
Kaže kako ga je pandemija koronavirusa primirila, ali ne i zaustavila.
Da je to istina, vidi se i po suradnji s hrvatskim rap pjevačem iz Münchena Morenom Vukojevićem s kojim je Bađun surađivao na pjesmi „Političari, gnjide“, a kojom su slali poruku hrvatskim političarima pred izbore.
– Dosad sam snimio 11 pjesma i deset spotova. Volim rap glazbu. Bila mi je čast repati s Morenom. Moreno je nevjerojatno dobar čovjek i jako talentirani glazbenik. Volio bih s njim ponovno snimati – govori Vedran.
Izišao iz aviona i uputio se u prašumu
Vedran Bađun je Omišanin, rođen u Splitu. Osim što putuje svijetom te prikuplja materijal za svoje knjige i blog koji piše za Večernji list, pod nazivom „Šetam lava po svitu“, Vedran fotografira, snima, slika, crta, a njegove avanture na YouTube kanalu prate tisuće obožavatelja. Bavi se i raftingom i borilačkim sportovima.
Bio je i dugogodišnji sudac borilačkih sportova te trener capoeire angole (vrsta tradicionalne brazilske plesno-borilačke vještine koja vuče svoje porijeklo još iz Afrike). Do sada je napisao 13 knjiga, a objavio pet.
– Objavio sam tri putopisne knjige i dva fantasy romana. Namjeravam objaviti sve knjige, a pišem i dalje – govori Vedran Bađun.
Najopasnije „zvijeri“ su ljudi
Na svoje prvo veliko putovanje otišao je zahvaljujući natjecanju u orijentacijskom veslanju u Novoj Gvineji. Uputio se na to natjecanje, a kad je izašao iz aviona otišao je u prašumu. I od tada je njegova kuća cijeli svijet. Kroz svoje avanture imao je bliski susret s mnogim opasnim životinjama – od morskih pasa do najopasnijih zmija, krokodila…
– Jednom sam za okladu plivao u rijeci na Kostariki u kojoj je bilo krokodila. Trebao sam preplivati oko 50 metara rijeke, odnosno na drugu stranu obale. Srećom, sve je dobro prošlo – govori Vedran.
Ipak, za njega je najopasniji bio komarac koji ga je ugrizao, a Vedran dobio malariju. Preživio je, a danas kaže kako su mu najopasnije „zvijeri“ ipak ljudi.
– Najoprezniji sam kad sam među ljudima. Ljudi su najopasnije „zvijeri“ – tvrdi Vedran.
Život u plemenima
Ljubav prema putovanju, govori Vedran, mu je u genima. – Takav sam, volim biti pustolov. Mislim da sam rođen da budem slobodan i živim na rubu – kaže Vedran.
Istina je da Vedran itekako riskira, pa se prisjetio života u brazilskoj faveli ili vremena kad je čak 20 dana proveo bez hrane.
– Zanimljivo je bilo u brazilskoj faveli. Ako se držiš njihovih pravila, nema nikakvih problema. Od straha nema nikakve koristi – tvrdi Vedran.
U Africi je živio u plemenu i kaže kako mu je to najbolje iskustvo u životu.
– Svidio mi plemenski život – ljudi su iskreni, što vidiš, to i dobiješ. No, imaju jako teške obrede, primjerice obred kad obilježavaju prelazak dječaka u muškarca. Rade velike ožiljke po leđima, gdje trpe jaku bol, itd. Proputovao sam cijeli svijet, ali najzanimljiviji ljudi su mi u Africi – govori Vedran.
Supruga Kolumbijka
Vedran je dvije godine u braku s Zadys Yohanne Herrere, Kolumbijkom zbog koje dosta vremena provodi u Kolumbiji.
– Moja supruga kaže kako joj je Omiš najljepši grad na svijetu, ali joj je draže živjeti u Kolumbiji. Osvojila me svojim duhom, ima nježnu dušu, jako je dobra osoba. Jako lijepo živimo, nemamo previše, a ni premalo. Upoznali smo se davno, i nakon puno godina odlučili si dati šansu – govori Vedran, te otkriva kako mu supruga još nije naučila hrvatski jezik.
Mnogi kažu kako bi ovog Omišanina lakše bilo oboriti u ringu nego napisati njegovu biografiju. Na pitanje tko je doista Vedran Bađun, uz smijeh odgovara: – Nije lako ni jedno, niti drugo.
– Vedran Bađun je iskonski pustolovni putnik i kreativni umjetnik. Na putu je divlji, nema stajanja, snimam, tražim, obilazim, gubim se po divljini. Kad sam doma… e, to je posve druga priča. Onda sam pitom i prepuštam se supruzi – otkrio je za kraj Vedran Bađun.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza/ Foto: Vedran Bađun (Privatni arhiv)
Cijeli tekst objavljen je u tiskanom izdanju Fenix Magazina
