Komemoracija za velikana hrvatskog glumišta Mišu Martinovića, koji je 1. kolovoza umro u 96. godini, održana je u petak u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića.
Nacionalna prvakinja i Martinovićeva dugogodišnja umjetnička partnerica i prijateljica Milka Podrug Kokotović održala je emotivan govor.
„Umro je Miše Martinović, moj Miše Martinović. Glumac. Veliki glumac. Ne mogu to prihvatiti. Bio mi je kao brat, prijatelj, partner. Sve je kod njega bilo briljantno“, istaknula je Podrug Kokotović.
„Svađali smo se grozno, vikali jedno na drugo. On je bio tvrdoglav, a ja još tvrdoglavija. I prekinula bih probu i otišla kući, u njegov dom, moj dom. Pljuskala sam mu u oči da je razmaženi jedinac, a on je ugađao. Tek sad ću počet vaditi škafetine i misliti na njega. Voli te tvoja Milka, glumica“, rekla je Podrug Kokotović.
Ravnatelj Kazališta Marina Držića Paolo Tišljarić naglasio je kako je Martinović svojim umjetničkim radom beskrajno zadužio dubrovačko kazalište, grad Dubrovnik i nacionalnu kazališnu scenu.
„Gospar Miše Martinović cijeli je svoj radni vijek proveo na sceni Kazališta Marina Držića, od 1950. do mirovine 1989. godine. Od prve uloge u predstavi ‘Rusko pitanje’ pa do posljednje, gospara Luce u Vojnovićevom ‘Sutonu’ 2007., upravo je na ovoj sceni ostvario svoje umjetničke vrhunce te u pravom smislu nosio repertoar dubrovačkog kazališta, kojem je bio ravnatelj od 1994. do 1996. godine, u možda najtežem i najizazovnijem vremenu za kulturu“, rekao je Tišljarić.
Intendantica Dubrovačkih ljetnih igara Dora Ruždjak Podolski istaknula je kako će Martinović ostati zapamćen kao nositelj klasičnog repertoara Igara, od Držića i Vojnovića do Shakespearea, ne libivši se ni pučkog odraza grada u kultnoj „Kafetariji“ niti avangardnih iskoraka u „Areteju“ Georgija Para.
„Kreacije Miše Martinovića ubrajaju se u antologijski zbir dramskog programa Igara na kojima je od 1951. do 2010. ostvario 58 uloga. Ostat će vazda inspiracijom za nove naraštaje koji se mogu ogledati u njegovom vedrom duhu, posvećenosti, profesionalizmu i zaigranosti“, rekla je Ruždjak Podolski.
Dubrovački gradonačelnik Mato Franković istaknuo je kako je Martinović utjelovio dubrovački duh.
„Životna su mu iskustva još u mladosti odredila stavove i razmišljanja, a od njih nije odstupao tijekom cijelog svog života. Bio je istinski domoljub i vjernik, subrat franjevac. I do toga je snažno držao. Volio je Hrvatsku, ali iznad svega svoj Dubrovnik. Kao čovjek je bio istinoljubiv i izravan i nikad se nije ustručavao reći svoje mišljenje. Bio je jedan od najvećih te jedan od posljednjih dubrovačkih gospara“, izjavio je Franković.
Dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić istaknuo je kako je Martinović bio umjetnik koji je volio glumu, režiju i ljude.
„Otišao je, ali je ostavio veliko djelo i trajne uspomene. Sjećat ćemo ga se“, rekao je Dobroslavić.
Miše Martinović rođen je u Dubrovniku 1926. godine, gdje je završio klasičnu gimnaziju 1944. godine. Preživjevši križni put, zbog čitanja biskupskoga pastirskog pisma osuđen je 1946., amnestiran 1948. i potom zaposlen kao knjigovođa. Od 1949. sudjelovao je u predstavama Narodnoga kazališta u Dubrovniku (danas Kazalište Marina Držića), a u stalnom je angažmanu od 1950. Sezonu 1956./57. proveo je u Dramskome kazalištu “Gavella”. Kontinuirano je sudjelovao u predstavama Dubrovačkih ljetnih igara.
Istaknuo se mnogobrojnim ulogama u djelima dubrovačkih pisaca: bio je Držićev Maro, Bokčilo i Dundo Maroje (Dundo Maroje), Munuo i Dundo Niko (Skup), Dživo i Stanac (Novela od Stanca), Agamemnon (Hekuba) te Grižula, zatim Radamante (I. Gundulić, Prozerpina ugrabljena), Jerko (navodni autor Džanluka Antica, Jerko Škripalo), Tarto (Molière – M. Tudizić, I. Tudišević), Lukša, Niko Martinović i Jerko (I. Vojnović, Na taraci, Ekvinocij, Maškarate ispod kuplja) te Kapural Luko (V. Stulli, Kate Kapuralica).
Ostvario je i druge važnije uloge kao što su: Grof Almaviva (Beaumarchais, Seviljski brijač), Aretej i Križovec (M. Krleža, Aretej, U agoniji), Frano (C. Goldoni, Kafetarija), Toant (J. W. Goethe, Ifigenija na Tauridi), Vladimir (S. Beckett, U očekivanju Godota), Ubu (A. Jarry, Kralj Ubu ili Poljaci), Tezej (Euripid, Edip na Kolonu).
Režirao je nekoliko predstava, glumio na radiju i televiziji (Naše malo misto, Libar Marka Uvodića, Plemićko gnijezdo) te na filmu.
Dobitnik je Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo 1990. godine.
Fenix-magazin/MD/Hina
