„Gdje će na Uskrs biti beskućnici i prosjaci“, upitala me nekoliko dana prije blagdana Cvjetnice moja 11-godišnja kći, gledajući jednog beskućnika kako sjedi ispred trgovine kao i uvijek preko tjedna. Nije on bilo koji beskućnik, bio je to, kako ona zna reći „naš beskućnik“.
Jer, godinama, gotovo svake nedjelje, dolazi ispred crkve u kojoj Hrvati u Hrvatskoj katoličkoj zajednici u Mainzu slave nedjeljno misno slavlje, sjedi ispred vrata i strpljivo čeka da mu netko udijeli ponešto novca. Nerijetko u vrijeme svete mise uđe u crkvu, nekoliko trenutaka se zadrži, a onda opet iziđe. Nitko ne zna zašto to čini, jer se opet vraća ispred crkve.
Isti prosjak je ondje svakog Božića i Uskrsa, a i drugih blagdana. Gotovo se „stopio“ s hrvatskom zajednicom. Vjerujem kako bi se većina vjernika u sebi upitala gdje je, ako jednu nedjelju ne bi bio ispred vrata naše crkve.
I sad se moja kći pita gdje će taj prosjak otići na Uskrs? Ima li nekoga s kim će provesti Uskrs, a da ne bude sam i tužan? Odgovorila sam joj kako ne može biti sam, jer gdje god bio Isus će biti s njim. Baš kao što će biti s cijelim vjerničkim pukom koji ove godine zbog koronavirusa Veliki tjedan slavi na neobičan način. Nema zajedničkih sv. misa, odlazaka u crkve … zatvoreni smo u svojim domovima, uz društvene mreže i TV ekrane preko kojih svećenici pokušavaju prenositi nam Božju riječ.
Hoće li itko bit sam na Uskrs?
Svima je bilo teško na blagdan Cvjetnice, s obzirom da su se prijašnjih godina vjernicima dijelile maslinove grančice, a koje su poslane iz domovine. Ta spoznaja da su maslinove grančice stigle iz domovine, davala je poseban osjećaj prisutnosti rodnoga kraja vjernicima u tuđini.
Hrvati u mnogim hrvatskim katoličkim zajednicama godinama, tradicionalno procesijom obilježavaju Veliki petak ili Petak Muke Gospodnje. Nose križ ulicama grada u kojem žive i spominju se Kristove muke koja se posebno osjeća baš u obredima Velikoga petka. Hrvatske zajednice u Njemačkoj su jedne od rijetkih koje to čine, pa je Veliki petak Hrvata u Njemačkoj ostalim građanima posebno zanimljiv.
Ove godine i to je izostalo. Nema ni blagoslova hrane na Veliku subotu ili na sam Uskrs na ranoj misi. Sve su to svećenici pokušali nadomjestiti preko društvenih mreža i TV ekrana.
Hrvati iz iseljeništva nisu za uskršnje blagdane otišli u svoju domovinu, a nitko iz domovine nije došao Hrvatima u tuđinu. Ono što nas kao narod međusobno povezuje i u domovini i u tuđini, sad je zbog pandemije koronavirusa onemogućeno.
No, milijuni vjernika diljem svijeta ostali su u svojim kućama, sa svojim obiteljima i pratili mise i obrede Velikog tjedna preko društvenih mreža.
Blagdan Uskrsnuća, najvažnijeg kršćanskog blagdana kad se slavi ponovno rođenje Isusa Krista, nikad nije slavljen kao ove godine – bez okupljanja u crkvama, ali s tolikom vjerom. Čini se kao da vjera nikad nije bila jača, a prisutnost Isusa Krista u narodu nikad snažnija nego ovog Uskrsa.
Nije za to zaslužna korona kako misle neki, već tišina u koju smo prisilno „upali“, a koja nas je podsjetila na ono što je u nama. Jer, kako mi reče jednom davno jedna starica, „Božji glas, najglasnije se čuje u tišini“.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
