Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša uputio je u srijedu uskrsnu poruku gdje je pozvao na duhovni preporod temeljen na Kristovu uskrsnuću.
Njegovu poruku prenosimo u cijelosti:
Dragi vjernici i svi ljudi dobre volje!
S radošću u srcu upućujem vam uskrsni pozdrav i čestitku povodom najvećega kršćanskoga blagdana, svetkovine Uskrsa. Uskrsnuće našega Gospodina Isusa Krista vrhunac je pobjede života nad smrću, događaj koji nas podsjeća da svjetlo života rasvjetljuje tamu grijeha i beznađa. Ipak, kršćani diljem svijeta slave Uskrs usred mnogih prijetnja dostojanstvu ljudskoga života i miru. S velikom bolju gledamo ratove i nasilje, od tragičnih sukoba poput onih u Ukrajini i na Bliskom istoku do terorizma i svakoga oblika nečovještva koji uvijek donose razaranje i smrt. Suočeni smo i s društvenim nepravdama i podjelama koje ranjavaju mnoge: siromaštvom i nejednakošću, izrabljivanjem slabih, “kulturom odbacivanja” koja isključuje nerođene, bolesne i starije, kao i ravnodušnošću prema patnjama migranata koji traže siguran dom. Tisuće nerođene djece svakodnevno gube život pobačajem, dok se istodobno naše društvo suočava s paradoksalnom situacijom – demografskom krizom u kojoj ostajemo bez djece i budućnosti. Kultura smrti ugrožava same temelje čovječnosti i budućnost našega i mnogih drugih naroda.
Još je sveti papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Evangelium vitae upozorio da se nalazimo usred toga velikoga i dramatičnoga sukoba između zla i dobra, između kulture smrti i kulture života i da smo “uključeni i svi smo sudionici s neizbježnom odgovornošću da se bezuvjetno odlučimo u korist života”. Papa nastavlja: WNišta toliko ne pomaže da izađemo pobjednici iz sukoba smrti i života, u koji smo svi uključeni, kao vjera u Sina Božjega, (…) vjera u Uskrsloga, koji je pobijedio smrt”.
Uz 30. obljetnicu spomenute enciklike ovu uskrsnu poruku želim utemeljiti na njezinim riječima: “Život je uvijek dobro” (EV 34). Ta kršćanska istina o životu tek u svjetlu Kristova uskrsnuća poprima svoju puninu. “Dostojanstvo ovoga života”, naučava Evangelium vitae, “nije vezano samo uz svoje početke, uz svoj dolazak od Boga, nego i uz svoj kraj, svoju sudbinu zajedništva s Bogom u spoznaji i u njegovoj ljubavi. (…) Život koji nam Isus dariva ne obezvrjeđuje naše postojanje u vremenu, nego ga uzima na se i dovodi ga svom posljednjem odredištu” (EV 38).
Crkva nas ovoga Uskrsa poziva da, usred velikoga sukoba između kulture smrti i kulture života koji se u “društvu blagostanja” nimalo ne smanjuje, s još većom odlučnošću i hrabrošću svjedočimo evanđelje života i zauzimamo se za mir.
1. Dostojanstvo života u svjetlu Kristova uskrsnuća
U vremenu etičkoga relativizma i sveopćega gubitka nade čini se nedostatnim isticati dostojanstvo ljudskoga života pozivajući se na njegovo ishodište u Božjoj stvaralačkoj ljubavi, a njegovu nepovrjedivost štititi pozivanjem na vječni zakon upisan u ljudsko srce. Ljudskoj je osobi potrebna perspektiva vječnosti koju nam nudi upravo uskrsnuli Krist. Uskrsnuće, reći će sveti Ivan Pavao II., »nije samo manifestacija života koja pobjeđuje smrt, (…) već je također otkrivenje čovjekove konačne sudbine u svoj punini njegove duševno-tjelesne naravi i njegove osobnosti.
Kristovo uskrsnuće ne samo da nam daje potpuni odgovor na pitanje zašto je život svet, nego nam daje i razlog nade, a time i snagu da kao vjernici ustrajemo u obrani života.
“U krvi Kristovoj svi ljudi crpe snagu da se založe u prilog života. Baš ta krv najsnažniji je razlog nade, čak temelj apsolutne sigurnosti da će, prema Božjem planu, pobjeda pripasti životu”(EV 25). Kristova krv svjedočanstvo je da je on ispunio Očev naum ljubavi i na sebe uzeo sve tjeskobe čovječanstva, sva pitanja i zagovore u povijesti spasenja, prikazao ih Ocu koji ih je prihvatio i uslišio iznad svakoga očekivanja, uskrisivši ga od mrtvih.
Upravo je to zalog naše nade! Iako se čovječanstvo uvijek nanovo nalazi usred sadašnjosti trpljenja, “nalazimo se i pred ‘sadašnjošću’ uskrsnuća, odgovora Boga koji je na sebe uzeo naše patnje kako bi ih zajedno s nama nosio i podario nam čvrstu nadu da će one biti pobijeđene”.[4] Po vjeri u postojanje moći “koja oduzima grijeh svijeta” (usp. Iv 1, 29) rađa se nada u ozdravljenje svijeta »koja nam ulijeva hrabrost da se svrstavamo na stranu dobra i u naizgled beznadnim situacijama.
Već je Mojsije potaknuo izraelski narod: »Život, dakle, biraj: Ljubi Gospodina, Boga svoga, slušaj njegov glas, prianjaj uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo!« (usp. Pnz 30, 19-20). I mi smo danas pozvani birati život, ako želimo živjeti, mi i naše potomstvo. Unatoč kušnjama suvremenoga društva, pozvani smo graditi civilizaciju ljubavi vođeni uskrsnom nadom. Kristovo uskrsnuće zalog je njezina ispunjenja.
Na razmišljanje o dostojanstvu i apsolutnoj nepovrjedivosti ljudskoga života potiče nas i ova Jubilejska godina. Kao što enciklika Evangelium vitae prepoznaje mnoge znakove nade usred kulture smrti (usp. EV 26-27), papa Franjo u buli proglašenja redovitoga Jubileja godine 2025. Spes non confundit poziva nas da obratimo pozornost na mnoge dobre stvari u svijetu »kako ne bismo upali u napast da se smatramo obuzetima zlom i nasiljem«.[6] Poziv Crkve nije utopijski, nego vjernički realističan jer: »Kršćanska se nada sastoji upravo u ovome: pred smrću, gdje se čini da sve završava, stječemo sigurnost da se, zahvaljujući Kristu, zahvaljujući njegovoj milosti koja nam je dana u krštenju, ‘život mijenja, a ne oduzima’, i to jednom zasvagda.
2. Odgovornost vjernika u ovom povijesnom trenutku
Povijesni trenutak koji živimo duboko je obilježen znakovima kulture smrti. Njezin je korijen u pomračenju osjećaja za Boga i čovjeka. Kada se izgubi osjećaj za Boga, postupno se gubi i osjećaj za svetost i nepovrjedivost ljudskoga života. Život se više ne promatra kao dar Stvoritelja povjeren našoj odgovornosti, nego kao “stvar” kojom se može manipulirati prema vlastitim željama. Aktualna geostrateška preslagivanja na globalnoj razini i promjene u ravnoteži moći pogađaju najslabije. U toj su prevladavajućoj kulturi poštovanje, sebedarje i služenje zamijenjeni kriterijima učinkovitosti, funkcionalnosti i koristi.
I naša je domovina dijelom globalnih gibanja. Iskusili smo blagodati demokracije, ali i njezine izazove. Osvjedočeni smo da se na svim razinama političkoga i općedruštvenoga angažmana potvrđuje nužna potreba ispravno formirane moralne savjesti, jer jedino se iz toga »intimnoga svetišta« uvijek nanovo može pokrenuti novi put služenja ljudskomu životu i općemu dobru. Važno je shvatiti da se navike i uvjerenja, vrijednosti i institucije isprepliću poput ekosustava: »Trovanje jednog dijela na kraju će sve otrovati. Kao rezultat toga, loši zakoni i loše sudske odluke proizvode degradiranu političku misao i ponašanje – i obrnuto.«[7] Također: »Ne možemo se posvetiti ljudskim pravima i napretku, a istovremeno eliminirati ili marginalizirati najslabije među nama. Ne možemo prakticirati Evanđelje života samo kao privatnu pobožnost« jer svi koji u Krista vjeruju »moraju ga živjeti energično i javno.
Također, u ovoj Jubilejskoj godini nade i duhovne obnove s ponosom obilježavamo 1100. obljetnicu krunjenja prvoga hrvatskog kralja Tomislava i uspostave hrvatskoga kraljevstva te smo pozvani promišljati o svojoj ulozi u izgradnji budućnosti dostojne naše bogate kršćanske baštine.
Krunidba kralja Tomislava dogodila se u kontekstu splitskih crkvenih sabora, što svjedoči o dubokoj povezanosti između Crkve i hrvatskoga naroda od samih početaka. I danas smo pozvani na nov način živjeti ljepotu evanđelja u toj povezanosti osobnoga i zajedničkoga, tj. osobne i društvene dimenzije vjere.
Ove godine također se navršava 80. godišnjica stradanja Hrvata na Bleiburškom polju i na križnom putu. To pred nas vjernike stavlja duboku ljudsku i domoljubnu obvezu progovoriti o toj tragediji, s poštovanjem i tugom, ali i s nadom u pravednost. Osjećamo potrebu iskazati dužno poštovanje tim žrtvama, priznati dostojanstvo koje im pripada te omogućiti ozbiljno i pošteno istraživanje istine o onome što se doista dogodilo.
Ta tragedija ostavila je duboke podjele i nezacijeljene rane u našem hrvatskom narodu. No vjerujemo da je naraštaj kojemu pripadamo pozvan ustrajati na poštovanju istine prema svim žrtvama, ne samo zbog prošlosti, nego i radi budućnosti; ne iz osvete, nego zbog pravednosti; ne iz ideoloških razloga, nego iz potrebe da se kao narod oslobodimo tereta šutnje i nepravde.
Zato, u duhu istine Kristova uskrsnuća, koje snažno potvrđuje dostojanstvo ljudskoga života i tijela, iskreno i odlučno pozivam na veću zauzetost za dostojanstveno obilježavanje grobova svih nevino stradalih. Nakon osam desetljeća vrijeme je da se njihovim kostima podari mir, a njihovoj žrtvi priznanje koje im pripada. To je važan korak prema pomirenju, znak naše ljudskosti i potvrda da znamo čuvati spomen na svoju bolnu povijest.
3. Duhovni preporod kao temelj obnove
Kristovo uskrsnuće stvarnost je koja i danas može preobraziti naše živote i naše društvo. Uskrs je poziv na naš duhovni preporod, koji može biti temelj šire nacionalne obnove i pomirbe.
Suočeni s brojnim izazovima, od demografske krize i iseljavanja mladih do moralnoga relativizma i gubitka tradicionalnih vrijednosti, često tražimo rješenja ponajprije u ekonomskim i političkim mjerama. Iako su takve mjere nužne, one nisu dovoljne. Istinska obnova našega naroda mora započeti iznutra, iz srca i duha svakoga pojedinca. Mora započeti duhovnim preporodom.
Duhovni preporod znači povratak temeljnim kršćanskim vrijednostima koje su oblikovale našu kulturu i identitet hrvatskoga naroda kroz stoljeća. To znači ponovno otkriće Boga kao središta našega osobnoga i zajedničkoga života. To znači obnovu moralne svijesti i odgovornosti prema sebi, bližnjima i budućim naraštajima. To znači prepoznavanje svetosti i nepovrjedivosti svakoga ljudskoga života, od začeća do prirodne smrti.
Uskrsnuli Krist koji je došao da imamo život u izobilju (usp. Iv 10, 10) poziva nas da riječju i djelom budemo promicatelji kulture života. To je poziv da cijenimo i podupiremo obitelj kao temeljnu stanicu društva te da stvaramo društveno ozračje koje podupire rađanje i odgoj djece. To znači da trebamo raditi na izgradnji društva u kojem će mladi ljudi moći ostvariti svoje životne planove, uključujući zasnivanje obitelji, bez potrebe da napuštaju domovinu.
Uskrsnuli Krist nas poziva na obraćenje, na promjenu srca i uma. Poziva nas da napustimo stare obrasce sebičnosti, materijalizma i ravnodušnosti te da prigrlimo novi život koji nam je darovao. To obraćenje nije jednokratni čin, nego cjeloživotni proces rasta u vjeri, nadi i ljubavi koji započinje u srcu svakoga vjernika i širi se na obitelji, zajednice i cijelo društvo.
Neka naše obitelji, te prve škole vjere i vrijednosti, budu mjesta gdje se prenosi kulturno i duhovno naslijeđe s naraštaja na naraštaj. Zdrave i stabilne obitelji, utemeljene na sakramentu ženidbe, najbolje su jamstvo zdrave i stabilne nacije.
Neka naše župne zajednice budu mjesta gdje se vjera živi i slavi, gdje se vjernici okupljaju oko riječi Božje i euharistije, gdje rastu u zajedništvu i služenju. Žive i dinamične župne zajednice mogu biti žarišta duhovne obnove koja postupno može preobraziti našu domovinu.
Duhovni preporod zahtijeva i aktivno svjedočenje vjere u javnom životu. Kao kršćani pozvani smo biti »sol zemlje i svjetlo svijeta« (Mt 5, 13-14) unoseći vrijednosti evanđelja u sva područja društvenoga života: politiku, gospodarstvo, kulturu, obrazovanje i medije. Ne smijemo se povući u privatnost svoje vjere, nego hrabro svjedočiti istinu i pravdu u javnom prostoru.
Domoljublje, koje izvire iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, također je važna dimenzija duhovnoga preporoda. Ono nije puki nacionalizam ni isključivost, nego odgovorna ljubav prema vlastitomu narodu i domovini, poštovanje njezine povijesti, kulture i tradicije te predanost njezinu dobru i napretku. Istinsko domoljublje uvijek podrazumijeva poštenje, zauzetost za opće dobro te prihvaćanje i poštovanje drugih naroda i kultura.
Uskrsnuli Krist nas poziva da budemo ljudi srca i zauzeti promicatelji mira. Upravo je tim pozdravom “Mir vama!” (Iv 20, 21) uskrsnuli Krist pozdravio učenike prije nego što će ih poslati da u svijetu nastave njegovo poslanje. Samo se po Kristu, s Kristom i u njemu može postići mir za kojim čeznu narodi.
Draga braćo i sestre u Kristu, na kraju ove uskrsne poruke želim još jednom podsjetiti da je Uskrs svetkovina nade i novoga početka. Kristovo uskrsnuće jest živa stvarnost koja i danas može preobraziti naše živote, naše obitelji, naš narod i cijelo društvo. Uskrsnuli Krist nam govori: »Evo, sve činim novo!« (Otk 21, 5). On koji je pobijedio smrt, može pobijediti i kulturu smrti. On koji je izvor nade, može obnoviti nadu u srcima onih koji su je izgubili. On koji je ujedinio različite narode u jednu Crkvu, može obnoviti jedinstvo i u našem narodu.
Pozvani smo biti aktivni sudionici, a ne pasivni promatrači promjena. Pozvani smo svjedočiti evanđelje života u svojim obiteljima, na radnim mjestima i u društvu. Pozvani smo biti zagovornici kulture života i civilizacije ljubavi. Pozvani smo biti graditelji boljega i pravednijega društva, utemeljena na kršćanskim vrijednostima.
Draga braćo i sestre, neka ovaj Uskrs bude novi početak za sve nas. Neka nas uskrsnuli Krist ispuni svojom radošću i snagom da možemo biti autentični svjedoci evanđelja života i graditelji civilizacije ljubavi. Neka naša domovina Hrvatska, pod zaštitom Blažene Djevice Marije, Kraljice Hrvata, doživi istinski duhovni i demografski preporod.
Neka uskrsnuli Krist koji je pobijedio smrt i darovao nam novi život blagoslovi naše obitelji i daruje nam mudrost i snagu da budemo odgovorni čuvari dara života za buduće naraštaje.
S tim mislima i željama svima vama i vašim obiteljima od srca želim blagoslovljen Uskrs!
Fenix-magazin/MMD
