Zatreslo se jednoga petka u poslijepodnevnim urama i na Golgoti i u hramu. Bio je to jasan znak da su ljudi učinili nešto nečasno, nešto neljudsko, da su učinili zlo razapinjući pravednika.
Piše: Dr. Jure Burić
I svaki potres ma gdje bio trebao bi biti upozorenje ljudima – ne činite zlo, vidite li kako ste sićušni i nemoćni pred ovom silom.
Nema dana kada negdje u svijetu tlo ne podrhtava. Nekada slabije, nekada jače, ali uvijek kao upozorenje i opomena: vidite li kako ste krhki i u vašoj bahatosti nemoćni!
Podsjetite svoju zbilju u onih nekoliko sekundi straha i neizvjesnosti. Upitajte se kakva je tek kazna ako je ovo opomena?
Dojam je dakako uvijek jači i upečatljiviji ako se dogodi u “gluho doba noći” kada ste “sami i u tami”- ali ništa manji nije ni u sred “bijela dana”.
Suočiti se s posljedicama straha i razaranja nije lako, a opet čim trešnja prestane i strah nestane, opet smo oni stari sa svim svojim manama i vrlinama.
A priznajte, nije lako ni kada vam netko zatrese stolicu, a ne kuću, nije lako kada gubite tlo pod nogama, nije lako kada u takvoj kataklizmi ostajete i bez imovine, pa i života.
Hajdemo biti barem malo bolji, susretljiviji, empatičniji, simpatičniji onom pored sebe, a i onom dalekom. Vjerujte, isplati se. Barem će se umanjiti i onaj strah od “strašnog suda” koji dolazi i kojeg jamačno nećemo izbjeći.
Fenix-magazin/SČ/Dr. Jure Burić
