Fenixov čitatelj Branko Barbić poslao nam je tekst koji, kako navodi, je već u listopadu 2011. upozoravao na štetne odredbe Zakona o prebivalištu. Evo tog tekst iz HRsvijeta kojeg prenosimo u cjelosti:
Zastupniku Ivanu Bagariću mora se priznati velika umješnost i upornost u lobiranju koju je pokazao u ostvarivanju svoga projekta Zakona o odnosima RH s Hrvatima izvan Republike Hrvatske. Da bi došao do tog cilja, valjalo mu izboriti se za mjesto predsjednika Odbora za useljeništvo. U kraktkom vremenu po stupanju na tu dužnost, vješto je iskoristio izmjene Poslovnika Hrvatskoga sabora te ukinuo Odbora za useljeništvo i Pododobor za hrvatske manjine u Odboru za ljudska prava i nacionalne manjine te umjesto ta dva radna tijela uspio u Poslovnik ubaciti Odbor za Hrvate izvan RH kojemu je on postao predsjednikom. Usredotočen na cilj izabrao je četiri vanjska člana odbora pa je, privukavši sebi poduzetnika Brunu Iljkića, člana upravnog odbora Udruge bosanskih Hrvata „Prsten“, krenuo u izradu Strategije za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Za Strategiju je brzo pridobio Ivu Sanadera proglasivši ga najuspješnijim predsjednikom vlade u povijesti hrvatske države. Nakon Sanaderove ostavke, vješto je na tematsku sjednicu Odbora uspio privući kardinala Vinka Puljića i biskupa Franju Komaricu koji su svojom nazočnosti potakli dolazak na sjednicu predsjednika Sabora Luku Bebića i predsjednicu Vlade Jadranku Kosor. Za svoj projekt Zakona o odnosima RH s Hrvatima izvan RH uspio je pridobiti i dvije zastupnice SDP-a ali i Hrvatski svjetski kongres koji slovi kao krovna hrvatska iseljenička organizacija koja ima svoje ogranke na svih pet kontinenata.
Bagarić je izabrao svoje „suradnike“
U Povjerenstvo koje je formirano radi izrade navedenog prijedloga zakona, uspio je ubaciti Vikicu Duvnjak, rodom iz Grabovice, općina Tomislavgrad, koja je zamjenica predsjednice Odbora za zakonodavstvo. Ne prepuštajići ništa slučaju, preko Brune Iljkića u Hotelu Antunović, organiziran je okrugli stol na kojem je nekolicina poznatijih imena sveučilišnih profesora (među njima se našla i Romana Vlahutin, savjetnica predsjednika Ive Josipovića), raspravljala o položaju Hrvata u BiH.
Privućena zvučnim imenima, za taj okrugli stol došla je i predsjednica Vlade. Profesori su na dugo i na široko špekulirali o položaju Hrvata u BiH. Nisu donijeli nikakve zaključke ali to i nije bio cilj okruglog stola. Cilj je bio izmamiti od „premijerke“ obvezu donošenja donošenje Zakona o odnosima RH s Hrvatima izvan RH. Predsjednica Vlade je dala riječ a Bagarić je već na sve četiri strane svijeta najavio donošenje zakona pa se došlo do točke s koje više nije bilo povratka.
U ostvarivanju svog projekta Bagarić je pristao i na neke teške kompromise. „Pregrizao je govno“, rekao bi narod, digavši ruku za reduciranje broja zastupnika Hrvata izvan RH na samo tri zastupjnika. Digao je ruku i za samnjenje broja biračkih mjesta u BiH sa 124 na samo četri biračka mjesta čime je dodatno okljaštreno ustavno pravo bosanskohercegovačkih Hrvata. Ne postoji naime ni teoretska mogućnost da svoje biračko pravo ostvare svi koji bi htjeli. Podnio je pa povukao svoj amandman kojim je predlagao dopisno glasovanje na čemu je uvijek inzistirala hrvatska dijaspora. Odustao je i od pokušaja da pod kapu budućeg Ureda za Hrvate izvan RH stavi Hrvatsku maticu iseljenika jer je naišao na jak otpor ravnateljice Hrvatske matice iseljenika.
Kvorum „važniji“ od milijuna iseljenih Hrvata
Bagarić je, svladavši sve prepreke, polučio veliki uspjeh kad je njegov Prijedlog Zakona o odnosima RH s Hrvatima izvan RH u prvom čitanju usvojen jednoglasno, sa samo tri suzdržana glasa. Iz oporbenih redova bilo je istina dosta teških kritika zakona ali su oporbenjaci digli ruke uvjereni da će njihove primjedbe biti ugrađene u konačni prijedlog zakona. Oporba vjerojatno ne bi lako digla ruke za konačni prijedlog zakona jer u njega nisu unesene neke izmjene koje su zastupnici oporbe zatražili. Međutim, kako oporba nije sudjelovala ni u raspravi o konačnom prijedlogu tog zakona a ni u glasovanju, zahvaljujući Andriji Hebrangu koji je uspio sklepati potrebni kvorum od 77 zastupnika, zakon je usvojen jednoglasno. Zastupnici koji su sudjelovali u raspravi, nisu se ni osvrtali na pojedine odredbe toga zakona nego su govorili o politici RH prema Hrvatima u BiH i o položaju Hrvata u BiH.
Stranci u boljem položaju od Hrvata
I kad se činilo da je usvajanjem Zakona Bagarić uspješno dovršio svoj projekt i da mu ostaje samo briga oko primjene prijelaznih i završnih odredbi zakona u Hrvatski sabor su neočekivano pristigli: Konačni prijedlog Zakona o strancima i Konačni prijedlog izmjena i dopuna Zakon o hrvatskom državljanstvu. Nacrt konačnog prijedloga Zakona o strancima već prije pola godine bio je predmet rasprava zainteresiranih stranih institucija i poslovnih ljudi u Hrvatskoj pa je taj prijedlog zakona iznenanđenje tek zastupnicima koji ga nisu imali vremena ni pogledati. Još veće iznenađenje svima bio je Konačni prijedlog zakona izmjena i dopuna Zakona o hrvatskom državljanstvu. Taj prijedlog je usvojen na 157. sjednici Vlade 20. listopada 2011. Oba prijedloga zakona uvrštena su u dnevni red i za oba prijedloga je kvorum od 77 zastupnika digao ruku da se o njima raspravi po hitnom postupku. Da su u sabornici bili nazočni predstavnici SDP-a i njegovi partneri, sigurno bi i oni digli ruke da se oba prijedloga rasprave po hitnom postupku jer su odredbe ti prijedloga zakona skuhane davno, odmah pošto je na vlast došla SDP-ova koalicija.
Zakonom o strancima koji je donijela SDP-ova koalicija, Hrvati bez hrvatskog državljanstva postali su u Hrvatskoj stranci u svemu izjednačeni s drugim strancima koji nemaju nikakve veze s Hrvatskom. Tim zakonom ukinut je Zakon o zapošljavanju stranaca koji je odredio da pripadnici hrvatskog naroda i kad nemaju hrvatsko državljanstvo nisu stranci u smislu odredbi tog zakona. Pripadnici hrvatskog naroda mogli su boraviti u Hrvatskoj koliko su htjeli a mogli su i raditi bez radne dozvole.
U Konačnom prijedlogu Zakona o strancima koji bi trebao biti usvojen prije raspuštanja Sabora, ostaje odredba: „Stranac je osoba koja nije hrvatski državljanin“. Tom odredbom su posebice pogođeni pripadnici hrvatskog naroda koji se vraćaju u Hrvatsku koji su u braku sa strancem ili strankinjom jer će muku mučiti s prebivalištem/boravištem, zdravstvenim osiguranjem i drugim troškovima koje nameće status stranca.
Izmjene Zakona o hrvatskom državljanstvu najavljene su još u veljači 2002. „Potpuno se mijenja Zakon o hrvatskom državljanstvu?“, bio je naslov teksta koji je donio Jutarnji list. „Ministarstvo unutarnjih poslova razmišlja da napravi prijedlog određenih izmjena Zakona o hrvatskom državljanstvu, a možda i da ga u cijelosti izmijeni“, rekao je Ljubomir Antić, pomoćnik ministra unutarnjih poslova, pri kraju dvodnevne konferencije prava izbjeglica u hrvatskom zakonodavstvu. „Inače, rasprava o problemima koje imaju izbjeglice iz Hrvatske u ostavarivanju prava na hrvatsko državljanstvo, a time i svih ostalih prava, obilježila je drugi dan skupa udruga iz Hrvatske, BiH i SRJ. Deniza Antić, suradnica Hrvatskog pravnog centra, upozorila je na diskriminirajuće odredbe sadašnjeg zakona koji, iako liberalan i suvremen, ima i načelo etničke pripadnosti kao uvjeta za dobivanje državljanstva.“
Hrvate se može diskriminirati
„Optimalno rješenje koje bi prekinulo diskriminaciju tisuća bivših državljana SFRJ koje su živjele u Hrvatskoj bila bi izmjena zakona koja bi omogućila da izbjeglice i povratnici ostvare pravo na hrvatsko državljanstvo. Hrvatske udruge traže da se svim osobama koje su 8. listopada 1991. godine imale prebivalište u Hrvatskoj prizna pravo na hrvatsko državljanstvo ako to žele, što je dosad bilo moguće samo etničkim Hrvatima. Ljubomir Antić pozvao je udruge da MUP-u pošalju svoje zahtjeve da se u suradnji s međunarodnom zajednicom izmjenama zakona „pokuša dati šansa bivšim državljanima SFRJ da se to pitanje regulira, za što se on osobno zauzima“ (Jutarnji list, 16. 2. 2002.).
SDP-ova koalicija ipak nije izmijenila Zakon o hrvatskom državljanstvu ali je MUP znatno otežao stjecanje hrvatskoga državljanstva iseljenicima i njihovim potomcima novim tumačenjima zakona. To se vidi npr. u intervjuu Informativnog odjela Hrvatske matice iseljenika s Filipom Damjanovićem, bivšim načelnikom MUP-a objavljenom u Matici za prosinac 2008. On već tada, svojim tumačenjem članka 11. ZHD-a, mijenja taj članak zakona tvrdnjom da se „pr idefiniranju pojma ‘iseljenik’ pošlo od teritorijalnog principa. U pravilu, to su osobe koje su se iselile s teritorija Republike Hrvatske i prekooceanske zemlje u nakani da u inozemstvu stalno žive. Objektivan j ekriterij teritorijalni princip, a nakana stalnog života u inozemstvu jest animus“. U tom članku međutim stoji: „U smislu stavka 1. ovoga članka, iseljenik je osoba koja se iselila iz Hrvatske u namjeri da u inozemstvu stalno živi.“ Pojam „Hrvatska“ podrazumijeva hrvatska etnička područja a ne samo područje današnje Republike Hrvatske jer je u Zakon o hrvatskom državljanstvu pretočen članak 10. Ustava RH kojim se Republika Hrvatska obvezuje na posebnu brigu za Hrvate u BiH i iseljeništvu.
I Jutarnji list kroji zakone
Potpuna izmjena Zakona o strancima usvajanjem zahtjeva koje su podnijele Deniza Antić i neke udruge 2002. najavljena je ponovno u Jutarnjem listu 26. 11. 2006. člankom pod naslovom „Hrvati i stranci na isti način do državljanstva, za dijasporu poseban Zakon“. „Hrvatska više ne može odgađati usklađivanje Zakona o hrvatskom državljanstvu sa standardima EU-a, posebno u dijelu koji bi trebao omogućiti da stranci bez diskriminacije stječu hrvatsko državljanstvo. Prema važećem zakonu, svaki etnički Hrvat može automatizmom dobiti hrvatsko državljanstvo iako nikada nije živio niti namjerava živjeti u Hrvatskoj, dok je strancima potrebno pet godina prebivanja u Hrvatskoj i ispis iz prvotnog državljanstva. Takvu odredbu i Vijeće Europe i EU-a smatraju neodrživom i diskriminirajućom.“
U tom članku najavljeno je da novi zakon donosi: ukidanje privilegiranog položaja Hrvata jer je tobože, prema međunarodnim standardima, to nedopustiva diskriminacija. Najavljuje se nadalje definiranje pojma iseljenika; predlaže se priznavanje dvije do tri generacije unatrag, jer sada državljanstvo traže i oni čiji su se preci iselili iz Hrvatske još krajem XIX. st te; vezanje državljanstva uz prebivalište; prijedlog je da se pet godina prebivanja u Hrvatskoj pooštri na osam godina i da bude manje slučajeva dvojnog državljanstva.
Uslijedili su pokušaji preko MUP-a da se uime Europske konvencije o državljanstvu i navodnih zahtjeva Europskoga vijeća iz Zakona o hrvatskome državljanstvu izbace članci 11., 16. i 30. na temelju kojih hrvatsko državljanstvo stječu pripadnici hrvatskoga naroda. Takvo mišljenje iznosi u svojoj promemoriji Žarko Katić, pomoćnik ministra MUP-a zastupnici Ivani Sučec-Trakošćanec, predsjednici Podoodbora za hrvatske manjine u Odboru zaljudska prava i prava nacionalnih manjina. A na 35. sjednici Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina 31. siječnja 2006. u svom “uvodnom obrazloženju predstavnik predlagatelja (Žarko Katić, pomoćnik ministra unutarnjih poslova) je naglasio da će ratifikacijom ove Konvencije biti potrebno pristupiti izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu osobito članak 16. i 30. st. 2. koji govore o stjecanju hrvatskoga državljanstva pripadnika hrvatskog naroda“. (vidi: Izvješće i zapisnik 35. sjednice Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina).
Lažna objašnjenja
Predstavnik predlagatelja je očito bio zbunjen pritiscima kojekakvih udruga i zahtjeva nekih predstavnika UNHCR-a, njegove tvrdnje nisu utemeljene na Europskoj konvenciji o državljanstvu. Ta konvencija određuje da će: “Svaka država prema vlastitom pravu odlučivati tko su njeni državljani” (Each State shall determine under its own law who are its nationals) (Poglavlje II., članak 3. Nadležnost države).
U medijima je otvorena žestoka kampanja protiv davanja hrvatskoga državljanstva Hrvatima koji ne žive u granicama Republike Hrvatske uime Europske konvencije o državljanstvu i borbe protiv diskriminacije. Kako je Zakon o hrvatskome državljanstvu u potpunosti usklađen s Ustavom Republike Hrvatske i svojim odredbama prevod i ustavnu obvezu iz članka 10. Ustava o posebnoj brizi za Hrvate u BiH i uiseljeništvu, pokušaji izmjene tog zakona na štetu hrvatskog naroda su odbačeni.
Zbog krivog tumačenja Europske konvencije o državljanstvu na koju su se pozivali zagovaratelji izmjene Zakona o državljanstvu, ta Konvencija je dva puta skinuta s dnevnog reda sjednice Hrvatskoga sabora. Europska konvencija naime zabranjuje diskriminaciju među državljanima a zakoni članica EU-a određuju da se državljanstvo stječe na različitim osnovama. U zakonima je zadržano „ius soli et sanguinis te pripadnici matičnog naroda stječu državljanstvo temeljem krvne veze, manjinci temeljem rođenja na području države a drugi temeljem braka, boravka ili na nekoj drugoj osnovi. Diskriminacija je različito tretiranje, bez razumnog opravdanja, osoba u bitno sličnoj situaciji. Francuski zakon bitno razlikuje prava osobe rođene izvan Francuske od roditelja Francuza (= Francuz) od osobe rođene izvan Francuske od roditelja stranaca( = stranac).
Premačlanku18. civilnog kodeksa Republike Francusk e(RF), „dijete čiji je barem jedan od roditelja Francuz jest također Francuz” („Es français l’enfant dontl’ undes parent saumoin sest français».) Svaka osoba rođena izvan Francuske (neovisno o tome ima li ili nema drugog državljanstva) može automatski steći francusko državljanstvo ako je u stanju dokazati:
– da je jedan od roditelja Francuz
– da je barem jedan od roditelja imao pravo na državljanstvo temeljem istog članka zakona = djed ili baka su bili Francuzi. To znači da francuski zakon privlači ljude rođene u inozemstvu od roditelja Francuza i njih asimilira sve dok se ne odreknu državljanstva.
Usporedba s Francuskom je jako zanimljiva jer je francuski predsjednik(koji ima mađarsko podrijetlo i koji ima pravo namađarsko državljanstvo), povodom službenog posjeta izjavio pred mađarskim parlamentom (urujnu 2007.) kako „Francuska razumije poseban način na koji Mađari u Mađarskoj gledaju na Mađare izvan Mađarske a koji su nedavno donijeli zakon kojim mađarsko državljanstvo daju pripadnicima mađarskog naroda u Rumunjskoj, Slovačkoj, Srbiji i drugim zemljama.
Po uzoru na odredbe članica EU-a, u Pravilniku o ostvarivanju prava na naknadu za učenje hrvatskoga jezika i stipendiranje iseljenika, useljenika i pripadnika hrvatske nacionalne manjine, definirani su pojmovi pripadnika hrvatskoga naroda iseljenika, useljenika i pripadnika hrvatske manjine i čime svoju pripadnost navedene kategorije stipendista dokazuju. “Pripadnikom hrvatskog naroda smatra se osoba kojoj su oba roditelja, kojoj je jedan od roditelja ili jedan od predaka trećeg ili četvrtog reda (djedovi i bake, pradjedovi i prabake) bio pripadnik hrvatskog naroda i koja svoju pripadnost potvrđuje izjavom te dokazom pripadnosti hrvatskom narodu javnom ispravom i/ili drugim dokaznim sredstvom“. (Vidi: Pravilnike o ostvarivanju prava na naknadu za učenje hrvatskoga jezika i stipendiranje povratnika i useljenika, Narodne novine broj 84/1988., NN br. 102/2000. i NN br. 148/2002.).
Razne države iz kojih su se iseljavali Hrvati
Protivno odredbi iz članka 5. Konačni prijedlog izmjena i dopuna zakona o hrvatskom državljanstvu mijenja članak 11. ZHD-a, dr. Zdravko Sančević, bivši ministar useljeništva, zastupnik i predsjednik Odbora za useljeništvo predlaže da se: „Iseljenikom iz Hrvatske u smislu ovog zakona smatraju pripadnici hrvatskog naroda koji su iselili s hrvatskih etničkih prostora milom ili silom neovisno o nazivu države iz koje su iselili: Kraljevina Hrvatska-Dalmacija-Slavonija do 1918., Država Srba Hrvata i Slovenaca 1918., Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca – Kraljevina Jugoslavija 1919.-1939., Banovina Hrvatska 1939.-1941., Nezavisna Država Hrvatska 1941. – 1945., Narodna Republika Hrvatska i Socijalistička Republika Hrvatska 1946.-1991., Republika Hrvatska od 25. lipnja 1991. i Republika Bosna i Hercegovina, država bosanskohercegovačkih Hrvata od 1945. do 1992. i od 1. 3. 1992“. Potrebno je naime podsjetiti na imena država koja se obuhvaćala hrvatska etnička područja i s kojih su Hrvati iseljavali a koji u iseljeništvu osjećaju i djeluju kao članovi jednog hrvatskog iseljeništva.
Nije jasno u čijem interesu predlagatelj Konačnog prijedloga izmjena i dopuna Zakona o hrvatskome državljanstvu svojom definicijom iseljenika dijeli hrvatsko iseljeništvo i zašto je ignorirao primjedbu zastupnika Ive Andrića na članak 36. Zakona o odnosima RH s Hrvatima izvan RH i zašto ignorira i stajališta Upravnoga i Ustavnog suda. Ustavni sud nije prihvatio stajališta da je podnositelj dužan donijeti bilo kakvu ispravu iz koje je razvidno da je on hrvatske narodnosti, jer je utvrđivanje pretpostavki propisano zakonom predmet dokazivanja u upravnom postupku, u kojem se kao dokazna sredstva ne propisuju samo i isključivo isprave.
Bez jasnih definicija pripadnika hrvatskoga naroda, iseljenika, useljenika, povratnika i pripadnika hrvatske manjine te dopune odredbe iz članka 2. Zakona o strancima, prijedlog novog zakona o strancima i prijedlog izmjena i dopuna Zakona o hrvatskom državljanstvu, stvarno miniraju Zakon o odnosima RH s Hrvatima izvan RH jer pokazuju da predlagatelji tih zakona nisu ozbiljno uzeli ni usvojenu Strategiju ni Zakon za Hrvate izvan RH. Predlagatelj naprotiv itekako je uzeo u obzir prijedloge kojekakvih udruga iz 2002. pa je u Konačnom prijedlogu izmjena i dopuna Zakona o hrvatskom državljanstvu unio odredbu koju su zatražile udruge 2002. da se naime svim osobama koje su 8. listopada 1991. godine imale prebivalište u Hrvatskoj prizna pravo na hrvatsko državljanstvo ako to žele.
Koje posljedice mogu proizići iz te odredbe teško je predvidjeti jer predlagatelj ne donosi nikakve podatke o osobama koje su 8. listopada 1991. imale prebivalište u RH. Izgleda da netko, tko 2002. nije uspio u hrvatske zakone ugurati neke svoje odredbe, u ovo predizborno vrijeme, dok oporba ne sudjeluje u raspravama a vladajuća koalicija s mukom skupi 77 zastupnika, koristi pravi trenutak za ostvarivanje svojih interesa.
Pavao Blažević, ponedjeljak, 31.listopad 2011.
