Njemački mediji se i dalje bave pričom koja je Njemačku šokirala prije više od jednog desetljeća. U lipnju 2010. godine tada 28-godišnji Andreas Bach ubio je majku Susanne i oca Dietmara u jednom malom gradu u njemačkom Brandenburgu. Osuđen je na doživotnu kaznu zatvora.
Mladić je na suđenju psihijatru rekao kako je samo želio malo mira i tišine.
Andreas Bach rođen je 1982. godine, na očev 39. rođendan. Majka Susanne, bila je ambiciozna žena i sedam godina mlađa od svog supruga. Studirala je kemiju i radila u obližnjoj tvornici kemijskih vlakana. Mala obitelj živjela je u kući. Andreas je rođen s deformiranim stopalima. Unutarnja strana tabana je uvijena. U bolnici su ga operirali, ali nikad nije hodao kao druga djeca.
Obitelj je imala slab kontakt sa susjedima. Susanne Bach se smatrala dominantnom. Njezin suprug, školovani bravar, opisan je kao miran tip. Susjedi nisu primjećivali svađe supružnika.
Andreas je odrastao sam, nikad nije išao u vrtić, njegovim odgojem se bavila majka. Koristila je materijal kojeg je dobila od svoje prijateljice učiteljice i željela sve učiniti sama.
Kad je Andreas krenuo u školu, otac ga je odvodio u školu i dolazio po njega. Dječak nije imao prijatelja i nije išao na školske izlete. Nikada ga nitko nije zvao na dječji rođendan. Izbjegavali su ga i školski kolege u školskom dvorištu.
Unatoč tome, on je bio dobar učenik. Imao je prosječnu ocjenu 1,2. U petom razredu je to palo na 1,5. Zapravo ništa dramatično. Ali za majku je to bila katastrofa. Ona je od tada još intenzivnije provjeravala zadaću. Sve dok dječak nije krenuo u srednju školu.
U to su vrijeme Susanne i Dietmar Bach već dugo bili nezaposleni. – Uvijek su sebe vidjeli na strani gubitnika, rekao je susjed tijekom suđenja.
– Sve su nade projicirali u sina jedinca, opisuje obiteljsku situaciju obiteljska liječnica koja je bila svjedok na sudu.
– To je bio zlokoban odnos koji se godinama gradio između roditelja i djeteta. Susanne i Dietmar Bach uvijek su imali svog sina pod kontrolom. Njegova skučena soba, u koju jedva stanu krevet, ormar i stolac, nalazila se odmah do spavaće sobe njegovih roditelja. Čak i kada je odrastao, roditelji su ga pratili liječniku. Andreas Bach nikad ništa nije govorio, umjesto njega govorila je njegova majka, rekli su psihijatri na suđenju.
Andreas je volio matematiku i informatiku, a u slobodno vrijeme programirao je računalne igre. Htio je studirati medicinu i postati kirurg. Ali njegova majka to nije željela. Susanne Bach postala je svadljiva žena koja se obračunavala i sa susjedima. Imala je druge planove za sina.
– Mama je rekla da je biti odvjetnik časno zanimanje. Smatrala je kako bih trebao studirati pravo, a to nije bila želja, nego naredba, rekao je Andreas Bach na sudu.
Njezin sin ju je poslušao. Rekao je kako je želio izbjeći svađu oko toga. Kad se Andreas Bach upisao na sveučilište kako bi studirao pravo, njegovi su ga roditelji pratili. Ujutro, kada se mladić vozio na fakultet, otac mu je otključavao vrata. Poslijepodne Dietmar Bach već nestrpljivo je čakao iza vrtne ograde da ponovno pusti sina u kuću. Susjedi su na sudu rekli kako je Andreas uvijek prolazio pored oca bez riječi. Nije imao ni svoj ključ. Čak je i praznike provodio s roditeljima.
Mladić se mučio kroz studij 17 semestara. Nije se usuđivao odustati. – Pravo uopće nije bilo za mene, kasnije je rekao. Međutim, nije vidio alternative.
U siječnju 2009. rekao je roditeljima da je položio prvi državni ispit. Lagao je. Od ušteđevine potajno kupuje računalnu tehnologiju i sanja o životu kakav ne smije živjeti. Odlučio je pobjeći iz kuće. Potom je 20. studenog 2009., kupio je nož, popeo se na tavan pravnog fakulteta i prerezao si žile. Ali pokušaj samoubojstva nije uspio. Kad rane prestanu krvariti, okreće broj hitne pomoći.
Mladić je ostao u bolnici tjedan dana. Liječnici su smatrali kako su njegovi roditelji suosjećajni. Psihijatrijski vještak kasnije objašnjava da je ponašanje Susanne i Dietmara Bacha u klinici bila samo fasada. U stvarnosti su bili duboko razočarani. Za njih se srušio svijet.
Andreas je prekinuo studij. No, vratio se kući. Rasprave o pokušaju samoubojstva tamo su tabu. Roditelji su rekli susjedima da je Andreas bio u bolnici zbog nesreće. Za Susanne i Dietmara Bacha sin je sada “neuspjeh”, kako će Andreas Bach kasnije otkriti psihijatrijskom vještaku.
Andreasov otac je bio toliko bezosjećajan da je sinu čak kazao da mu se djed uspio ubiti tijekom Drugog svjetskog rata. Kasnije je atmosferu u obitelji stručnjakinja opisala kao “iznimno hladnu”.
Mladić je naposljetku želio postati kvalificirani financijski ekonomist. Rad s brojevima za njega je bio nešto konkretno. Za njegovu je majku, međutim, diploma tehničkog fakulteta što je naposljetku izučio, bila tek drugorazredna. Ipak, on je poslao prijave za posao u Sjevernu Rajnu-Vestfaliju, saveznu vladu i Hamburg.
Vlasti u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji i saveznoj vladi su ga odbile, ali je iz Hamburga dobio poziv na usmeni razgovor. Rok je bio 10. lipnja 2010. Njegov odvjetnik kasnije je objasnio da mu je to bila posljednja prilika da se izvuče iz ove obitelji.
Kad je Andreas Bach ustao 9. lipnja 2010. kako bi otišao u Hamburg dan prije intervjua, bio je dobre volje. Ali to će se uskoro promijeniti. Njegova je majka još spavala dok je on doručkovao s ocem koji je bio loše raspoložen. Obojica su otišla u podrum kako bi uzeli krumpire. Otac je imao zdjelu i kuhinjski nož, kojim želi razrezati vreću s krumpirom. No, tad je otac počeo prigovarati sinu. Rekao mu je da je zbog njega mora ustati rano kako bi ga odvezao na željezničku postaju te kako je put u Hamburg ionako besmislen.
– Tad je nešto u meni prelomilo. Posegnuo sam za kuhinjskim nožem, vikao sam i izbo oca, otkrio je mladić.
Potom je otrčao u kupaonicu, skinuo krvavu majicu i želio krenuti u Hamburg, no majka se probudila.
– Majka ga je pitala spremam li se na put. Rekla mi je kako mogu odustati jer je to samo bacanje novca. Kad sam htio izaći rekla mi je da ona još nije spremna. Dogodilo mi se isto što i u podrumu. Uzeo sam čekić iz kutije s alatom, ušao u spavaću sobu i udarao je sve dok nije preminula – opisao je mladić ubojstvo majke.
Tijela roditelja umatao je u foliju i oblijepio ih ljepljivom trakom. Potom se autom vozi do željezničkog kolodvora, malo poslije sjeda na vlak za Hamburg, prespava u hotelu i sutradan dolazi na vrijeme na razgovor za posao u financijskoj upravi. Isti dan se vraća vlakom i oko 18 sati vraća se kući s mrtvim roditeljima.
Kupio je motornu pilu i mirisnim svijećama pokušao prikriti miris raspadanja koji se širi kućom. Noću spaljuje očev leš u peći, danju raskomada majku. Dijelove tijela je stavio u plastične vreće.
Susjedima je rekao kako su mu roditelji kod jedne od majčinih prijateljica. Četiri tjedna kasnije, stanovnik naselja koji je postao sumnjiv nazvao je policiju. U šupi su policajci pronašli plastične bačve s ostacima Susanne Bach i kartonsku kutiju s pepelom njezina supruga.
Andreas Bach odmah priznaje da je ubio svoju majku i oca. Tijekom suđenja, blijedi, mršavi mladić je bez emocija govorio o svom životu kojim su upravljali drugi. Nije imao hrabrosti samo spakirati svoje stvari i živjeti vlastitim životom. Psihijatrijski vještak potvrdio je kod optuženika shizoidni poremećaj ličnosti. Andreas Bach bio je manje odgovoran za ubojstvo svog oca.
Ipak, mladić dobiva maksimalnu kaznu. U veljači 2011. osuđen je na doživotni zatvor zbog dvije točke optužnice za zlonamjerno ubojstvo. Sudac je kazao kao je to presuda koja ne mora nužno biti zadovoljavajuća. Šest mjeseci kasnije presuda je postala pravomoćna.
Fenix-magazin/MD
