Svatko se u nekim trenutcima života osjeća loše, tim više ako je pritisnut nekim problemom, ako ga stišće tjeskoba, tuga nečim uzrokovana, i vjerojatno nema čovjeka koji makar jednom u životu nije pomislio kako je njemu najgore.
Ali onda se dogode trenutci koji vas uvjere da ipak nije tako. Da ima ljudi koji hrabro nose svoj križ, puno teži od vašeg, prkosno i ponosno kroče putem koji im je život namijenio.
Nedavno je to pokazala jedna 6-godišnja djevojčica s Downovim sindromom i njezina majka koja je puna strpljenja, ljubavi i hrabrosti “odradila” situaciju iz koje bi malo tko izašao dobrih živaca.
Majka je dovela svoju kćer dječjem zubaru u njemačkom Mainzu, a nakon što joj je trebalo više od pola sata da je nagovori neka uđe u prostoriju gdje će joj pregledati i popraviti zube, ubrzo je iz prostorije izašao zubar i iznervirano rekao medicinskoj sestri kako djevojčicu treba potpuno uspavati za popravak zubi, ali za to treba potvrda o odobrenju njezinog liječnika. Nabrojio je još nekoliko dokumenata koje majka mora donijeti kad idući put dođe s djevojčicom. U to je iz prostorije izašla i djevojčica, uplakana i uplašena, a potom i njezina majka. No, tu njihova zubarska priča tog dana nije stala.
Djevojčici je trebalo rendgenski snimiti zube pa je nastao još veći problem.
Već uplašena djevojčica nikako nije htjela ući u prostoriju gdje se obavlja rendgensko snimanje zuba, a kamoli mirno stajati dok medicinska sestra uđe u drugu prostoriju kako bi joj snimila zube. Majka ju je molila, medicinska sestra pokušavala podmititi raznim stvarčicama, odlazila, vraćala se, ali niti u jednom trenutku nije pokazala nervozu, iznerviranost, ljutnju…, iako je mogla, jer je čekaonica bila puna nestrpljivih roditelja i djece koja su čekala svoj pregled.
Djevojčica se stisnula na svojoj stolici, zaklonila lice rukama čvrsto se držeći za tu stolicu koja je njoj predstavljala spas od nečeg nepoznatog. Svaki majčin pokušaj da je nagovori da uđe u prostoriju samo na minut-dva, bio je uzaludan.
A onda je djevojčica rekla majci: – Tužna sam.
Majka joj je odgovorila: I ja sam tužna.
Mislim da je puno nas u toj čekaonici u tom trenutku bilo tužno gledajući majku koja je nemoćna pred djetetom na koje ne možeš vikati, zapovjediti mu, narediti, ucijeniti…, kako to inače znamo mi roditelji u ovakvim situacijama.
I vjerujem da je puno nas u tom trenu bilo zahvalno što sve to možemo činiti sa svojom djecom, jer ona će na nešto od spomenutog reagirati. Ova djevojčica reagirala je samo na majčine nježne riječi i strpljenje koje su uz majku iskazale i medicinske sestre. Trebalo joj je poprilično dugo vremena, ali je ipak pristala na ono što se od nje traži.
Stručnjaci kažu kako su djeca oboljela od Downovog sindroma izrazito emotivna, blage naravi, tolerantna, i gotovo uvijek unose radost i donose veselo raspoloženje u sredinu u kojoj se nađu. Pa i ta je djevojčica nakon sve muke koje je priredila majci i medicinskim sestrama, unijela vedrinu u čekaonicu jer kad je pristala ući u tu prostoriju s rendgenom, pa nakon nekoliko minuta iz nje izašla sretna što je sve gotovo, svi smo joj zapljeskali, a naposljetku se i roditelji, koji su doveli svoju djecu zubaru, međusobno raspričali.
Nismo pričali o djevojčici i njezinoj majci, već vlastitoj djeci i njihovim strahovima. Nismo gledali u mobitele, kako to inače činimo, već razgovarali.
Vjerujem da je tog dana ta djevojčica s Downovim sindromom mnoge od nas u čekaonici posramila i ako ne naučila, makar podsjetila, kako u životu treba biti strpljiv, tolerantan i nadasve pozitivan ma kako nam teško u nekom trenutku bilo.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
