Novouređeni oltar i ambon u Svetištu sv. Leopolda u Zakučcu blagoslovio je na Vazmeni ponedjeljak, 6. travnja 2026. fra Marinko Vukman, rektor Manje bazilike i gvardijan samostana Gospe sinjske.
U nadahnutoj propovijedi naglasio je da je oltar žrtvenik na kojem se Krist prikazuje za spasenje svijeta, ali i zapis povijesti u stijeni. Prepoznao je kako se vjernici i ove godine okupljaju kao „hodočasnici uskrsne nade“ u omiškom kraju uz rijeku Cetinu, zahvalni na ljepoti prirode, ali ponajprije na duhovnim korijenima i vjeri koja je oblikovala život tamošnjeg naroda.
Govoreći o evanđeoskom događaju učenika na putu u Emaus, naglasio je kako susret s Uskrslim Kristom donosi novu snagu i nadu čovjeku u trenucima razočaranja i životnih kušnji. Upravo je euharistijsko zajedništvo, istaknuo je, mjesto gdje vjernici susreću Krista – u „stolu riječi“ i „stolu kruha“, što simbolično potvrđuje i blagoslov novoga ambona i oltara u svetištu.
Fra Marinko je u propovijedi podsjetio i na život zaštitnika svetišta, Leopolda Bogdana Mandića, ističući njegovu poniznost, predanost ispovijedi i ljubav prema jedinstvu Crkve.
Podsjetio je da je svetac veći dio života proveo u Padovi, gdje je umro 1942. godine, a kanonizirao ga je Ivan Pavao II. 1983. godine u Rimu. Zaključujući propovijed, pozvao je vjernike da u svetištu pronađu izvor milosti i snage te da iz susreta s Bogom odu obnovljeni u vjeri, oslonjeni na molitvu, sakramente i zagovor svetog Leopolda.
Propovijed prenosimo u cijelosti:
“I ove godine kao hodočasnici uskrsne nade sabrani smo u svetište svetog Leopolda Bogdana Mandića u ovaj omiški krajolik uz čudesnu Cetinu, okruženu bujnim zelenilom. Dovoljno je doći u ovu prekrasnu prirodu, mjesto ponosa i molitve ali i simbol koji duboko povezuje lokalno stanovništvo s njihovom poviješću i kulturom, gledati, promatrati, razmišljati o Božjim darovima čovjeku, zahvaljivati i uživati, jer ovo je pravo mjesto za odmor i dušu a mnogima nadahnuće i život. Jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, sin ovoga kraja pjesnik Josip Pupačić ovako pjeva: nije to zato što Cetinu volim; ali ovakvog grada još nisam vidio. Bože moj – Cetina.
Okupila nas i okuplja njena ljepota i dolina, ali nismo ovdje zbog njezine ljepote, obilja voda i mirisnih livada. Ovdje su naši korijeni, naši temelji, ovdje je crkva u čijem je središtu uskrsli Isus Krist – živo vrelo, izvor radosti i spasa .Na ovom mjestu, pokraj tvrde omiške stine pisali smo našu povist. Ni ovdje povijest nije šutjela. A naš Dražen Žanko piva: Tko na tvrdoj stini svoju povist piše….Ovdje nas je danas sabrao Uskrsli Krist, okupilo nas je i okuplja nas zajedništvo kako obiteljsko, tako i župsko, okuplja nas Uskrsli Gospodin Isus Krist, Spasitelj ljudi i svijeta. Cijeli tjedan je u znaku Kristova Uskrsnuća i ovaj Tjedan do iduće nedjelje naziva se bijeli tjedan, a nedjelja Bijela nedjelja (Mali uskrs) prema odjeći koju su u počecima crkve nosili novokrštenici koji su kršteni na Veliku subotu- Uskrsni ponedjeljak obično se naziva ponedjeljak odlaska u Emaus.
Evanđelist Luka nas naime izvještava da su dvojica učenika putovala iz Jeruzalema u Emaus razočarana strašnim događajem Isusovom smrću na križu . Nadali su se da će u Isusu napokon započeti novo doba. Smrt Isusova bila je za njih poraz. Sada su duboko razočarani tražili mir za svoje uznemireno srce. U takvo raspoloženje pristupio je Uskrsli Krist. Bio im je stranac. On im je tumačio Pisma, gorjelo je njihovo srce, zavoljeli su toga stranca ali približio se rastanak. No oni su ga molili usrdno da ostane s njima. Prihvatio je njihovu želju, ostao je i prepoznali su ga u lomljenju kruha. Kad im je dao kruh dao im je samoga sebe i oni su ga prepoznali: Gospodin je. Svi oblaci tada nestadoše, radost i snaga ispuniše njihovo srce.
Niste sami
To što se učenicima dogodilo u Emausu poziv je vjernicima na sveti sastanak, da ustraju u „zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama“. Vjernici žive od zajedništva koje se doživljava na euharistijskom sastanku. To je vrelo novog života. Pa zar nije čudesno da danas blagoslivljamo dva stola na kojima nam Isus dolazi – stol riječi (ambon) i oltar – žrtvenik gdje lomimo kruh – gdje slavimo euharistiju. Nakon susreta s Uskrslim Kristom učenici se vraćaju natrag u Jeruzalem gdje započinje novi život. A mi smo se nadali… I mi se poput učenika iz Emausa nađemo na uzmaku. Dolaze trenuci razočaranja kada se prijatelji razdvoje, kada se brak razbije, kad se dom i obitelj razdijele, kada te napusti najdraža osoba, kad djeca odrastu i odu, kada se posao se mora napustiti i poći u mirovinu. Dođi dani kada su kosti teške, kada se glava prigiba prema zemlji, dođu dani jeseni i kada je teško nositi vlastiti život.
Tada odlazimo, bježimo od sebe, tada kažemo svega mi je dosta. Dok smo bili mladi, kada nas je sunce radovalo, kad smo trčali raspjevanim livadama, sve je bilo naše i vjerovali smo da ćemo graditi drugačiji svijet nego naši roditelji i djedovi. A onda dođe dan kada i ptice i laste odlaze, kada priznajemo: mi smo se nadali, ali sve je drugačije završilo.
Ali To je trenutak kad je Bog blizu, kad hoda za nama da nas stigne na bijegu od života. Braćo i sestre! Na putovima života nisi sam ,jer je Bog s tobom. On te prati šireći ruke iza tebe kao majka za djetetom. On te štiti i nadahnjuje mislima na povratak u Očevu kuću. Nismo izgubljeni, iako je sve oko nas hladno. Na ovom je planetu toplo, ovdje s nama stanuje svemogući Bog. On nas zove da se vratimo u središte svoga srca …. Vrati se srce te Božje zove. Ništa nije izgubljeno. Uvijek se možemo vratiti, uvijek možemo doći kući jer nas Otac čeka. To su posebno isticali sveci Božji – a posebno svetac kojega častite u ovom svetištu, svetac i zaštitnik Godine Božjega milosrđa – naš Leopold Bogdan Mandić – čiji su potomci rodom iz Zakučca. Malen rastom, slabog zdravlja, ali jak duhom, sposoban doprijeti do savjesti mnogih zahvaljujući milosti i ispovijedi, rođen je u zaljevu svetaca Boki te je pune 52 godine živio posvećenim životom u tišini i poniznosti.
Blago nama
Za Prvoga svjetskoga rata nije se htio odreći hrvatske nacionalnosti pa je interniran na jugu Italije. Poslije rata jednu je godinu boravio i u Rijeci, a najveći dio života u Padovi gdje je i umro 1942. i gdje mu se nalazi netaknuto tijelo.
U Padovi je bio odgojitelj studenata te je predavao patristiku, a svoju je subraću poučavao i hrvatskom jeziku. Sve je vrijeme bio odan ekumenskoj ideji, moleći za jedinstvo Crkava i potičući druge da tako čine. Gajio je ljubav prema pravoslavnima, ali posebno prema svome hrvatskom narodu i domovini, ne zapostavljajući pri tome svoju novu domovinu Italiju i njezin narod.
Tijekom propovijedi prigodom njegove kanonizacije 16. listopada 1983. na kojoj se na trgu svetog Petra u Rimu okupilo 150 000 vjernika, nezaboravni i sveti Papa Ivan Pavao II je podsjetio kako je Leopold uvijek bio „spreman i nasmijan, mudar i skroman“ pouzdan i diskretan poštovani učitelj, pun razumijevanja i strpljivosti.“ Na kanonizaciji u Rimu bilo je preko 10 000 Hrvata koji su stigli iz domovine i inozemstva, nas nekoliko stotina iz Stuttgarta i za vrijeme pričesti pjevali smo Uzmite jedite. Bilo je to nezaboravno i neopisivo. Sveti Leopold nam je primjer, da život s Bogom ne može biti isprazan nego je vječna radost. Kad imaš Boga imaš sve. Da je tako potvrđuju nam i moćnici svijeta koji vladaju svime osim istinskom radošću, mirom. Radost, mir i ljubav jedino je u Bogu i zato hrlite našem Svecu čiji potomci nisu slučajno iz ovih krajeva, jer Bog ne čini ništa slučajno, došao je da nas osnaži, i da dadne snage i radosti.
Blago nama kada imamo takvog zaštitnika. Budi ponosan što te Bog po svome Sinu privinio uz svoje srce i grli te zaštitom svetog Leopolda. Budi sretan jer imaš ovdje one kojima se možeš povjeriti, imaš zagovornika kojemu je stalo do tvoga dobra. Ovdje si na izvoru milosti, ovdje si na pravu putu. Ne vraćaj se odavde prazan i isti. Ovo je mjesto istinskih susreta Boga i čovjeka, svetaca i vjernika. Kako ne klicati kako ne davati slavu Bogu zbog mnoštva onih koji su ovdje otkrili ljepotu svoje vjere. Budi prijatelj i Kristov i svetog Leopolda i ne boj jer imaš najubojitije oružje protiv nesreće i protiv zla, a to je molitva, misa, krunica, sakramenti. Prihvati poruku Uskrslog Krista, poruku mira, radosti i ljubavi i bit ćeš sretan i blagoslovljen. A što nam drugo i treba – to ti želim od srca i danas i sutra i u sve vijeke vjekova. Amen”, kazao je fra Marinko Vukman.
Fenix-magazin/IK
