Vrijeme božićnih blagdana i kraj kalendarske godine najčešće je i vrijeme kada u Lijepu našu dolaze hrvatski građani iz iseljeništva, „pojačavajući“ ne samo brojnost stanovnika Lijepe naše, nego „osvježavajući“ svojom potrošnjom i domaći BDP.
No, ključno je pitanje koje se svake godine postavlja u to vrijeme i koliko se istinski vraća pripadnika iseljeništva u Hrvatsku i kakvi su učinci njihovog povratka na naše društvo, ali i ekonomiju. To je samo dio sadržajnog rada Instituta za narodnosti i migracije, a kojim se sa znanstvene osnove pomaže institucijama u društvenom i gospodarskom sektoru kvalitetnije pratiti stanje u Hrvatskoj, napose na tržištu.
Najveći broj povratnika dolazi iz Njemačke, Austrije i Švicarske, te ostalih europskih zemalja gdje je inače najviše nazočan i trend novih iseljavanja iz
Hrvatske. Radi se uglavnom o povratnicima koji se nakon umirovljenja vraćaju u domovinu iz država gdje su tu mirovinu „zaradili“. Nerijetko je riječ o onima koji nakon povratka žive na dvije lokacije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini gdje ujedno posjeduju nekretnine. Iako je riječ o starijoj populaciji, umirovljeničke povratničke migracije su izuzetno zanimljive poglavito što značajan broj njih sudjeluju u kapitalnim ulaganjima u proizvodnji, turizmu, građevinarstvu i sl. te mogu pozitivno utjecati na povratak odnosno useljenje svoje djece /unuka što je svakako poželjan scenarij. Nažalost malo se pridaje pažnje ovoj tematici pa su u skladu s tim rijetka istraživanja, informiranost i i mala zastupljenost u javnim politikama – približava ovu temu ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti doc. dr. sc. Marina Perić Kaselj.
Iako su mnogi medijski natpisi optimistično donosili vijest kako se u odnosu na 2017. godinu koja bilježi useljavanje 15.563 osobe prošle 2018. godine mijenja trend i kako dolazi do rekordnog broja useljenih od 26.029 osoba u RH. S druge strane Hrvatska je tradicionalno iseljenička zemlja i migracije su s naših prostora svakodnevna pojava bilo da se radilo o iseljavanju uzorkovanom ekonomskim ili političkim čimbenicima ili kombinacijom jednih i drugih.
Nažalost samo njih 8619 su hrvatski državljani, dok je 17.399 stranaca. Radi se u useljavanju stranaca radi potrebe tržišta rada (nedostatak radne snage) odnosno radnih migracija i to većinom radnika iz država u regiji (bivše republike ex Jugoslavije). O značajnom broju povratnika, poglavito onih u reproduktivnoj dobi za sada ne možemo govoriti. Hrvatska je bila u sastavu nekoliko država kojima nije bila prioritet iseljenička politika, tako da je iseljavanje bilo poželjno poglavito s područja današnje Hrvatske. Taj trend se nažalost nastavio i sada kada je Hrvatska slobodna neovisna država.
Unatoč tome što nam je ulaskom u EU otvoreno tržište rada, a time i mogućnost izbora, veće zarade, učenja novih znanja i vještina nismo kao država bili spremni odgovoriti na nove izazove i preusmjeriti iseljavanja u pozitivnu migraciju tzv. cirkulaciju mozgova. Kao država nismo postavili niti jasan odnos prema iseljeništvu povratnicima već se medijski i politički iscrpljivamo nebitnim raspravama i ideološkim podjelama kako bi skrenuli pažnju s pravog uzroka problema. Ovakav stav unio je nesigurnost, nemotiviranost i usudila bi se reći razočarenje. S jedne strane onih koji bi se vratili, a s druge strane onih koji u sve većim broju napuštaju domovinu tražeći sa svojom obitelji u drugoj državu novi i drugačiji početak. Kao što mi je jedan od mojih sugovornika i prijatelja rekao „Ja sam morao iseliti u Njemačku kako bi osigurao egzistenciju ali takva su bila vremena… Žalostim se i pitam zašto je sada moj unuk iz naše Hrvatske iselio u Njemačku? Zar smo se borili za takvu Hrvatsku? – upozorava ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti te dodaje kako se osim stvarnih problema o kojima svjedoče oni koji iseljavaju i onih koji su se vratili i u javnom diskursu o povratnicima se gotovo i ne priča.
Ne moram napominjati kako su još uvijek prisutne predrasude prema iseljeništvu kao nečem što asocira na ustaštvo i primitivizam. Sve to upućuje na zaključak kako se mentalitet teško mijenja. Unatoč demokraciji i zakonima EU mi se politički i društveno ponašamo u skladu s preuzetim obrazima iz prethodnog društveno-političkog sistema. Stoga ne čudi visoki stupanj korupcije, nepotizma, političke podobnosti, nemogućnosti provođenja reformi što negativno utječe na poduzetništvo, inovacije, slobode izražavanja, i radnu etiku. Potrebno je generalno promijeniti retoriku, bez obzira na teškoće poticati i usmjeravati pozitivne trendove i mijenjati postojeće stanje. Za to su nam potrebni odvažni i hrabri pojedinci. Rijetki su ali ih imamo i oni svakodnevno svjedoče o tome kako se može voljeti, uspjeti i živjeti u Hrvatskoj. Nažalost mediji ne vole pisati o pozitivnim događajima i uspješnim pojedincima koji su isključivo svojim radom i ustrajnosti uspjeli. Među njima je veliki broj povratnika i useljenika/potomaka iseljenika – ističe ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti doc. dr. sc. Marina Perić Kaselj.
Trenutačno u Hrvatskoj imamo novi fenomen useljavanja – i to potomaka iseljenika-druge, treće i ine iseljeničke generacije. Radi se o mladim ljudima uglavnom iz prekooceanskih zemalja: Australija, Južna i Sjeverna Amerika. Visokoobrazovani su i nerijetko sa znanstvenim doktoratima.
Jedan dio njih poglavito oni iz Australije u Hrvatskoj se odlučuju na poduzetništvo, iako prolaze težak put od useljavanja do pokretanja vlastitog posla boreći se s golemim i tromim birokratskim aparatom te mnogim drugim poteškoćama. Uporni su i strpljivi. Presudan je ipak u ovim odlukama osim financijskog emotivni kapital koji donose u ogromnoj količini. Moj dojam je kako nas naprosto zaraze svojim optimizmom i upravo takva energija, nova kultura rada i života unosi novi trend koji će u budućnosti nadam se biti što prisutniji. Osim permanentnog kritiziranja svega i svačeg svatko od nas trebao bi preuzeti dio odgovornosti i pronalaziti rješenja.
„Zamišljenu domovina“
Institut za migracije i narodnosti u zadnje vrijeme intenzivno se bavi istraživanjima vezanim uz povratak, integraciju potomaka iseljenika, mogućnostima i želji za životom u Hrvatskoj. Blisko surađujemo i s drugim znanstvenim i stručnim institucijama kao što je znanstveni zavod Hrvatskih studija u kojem su zaposlene sve doktorice znanosti-useljenice potomkinje hrvatskih iseljenika. Neke od njih su prije zapošljavanja volontirale u IMIN-u. Prijavljujemo zajedno projekte. Nedavno smo proveli dva empirijska istraživanja o identitetu hrvatskih potomaka u Južnoj Americi i istraživanje pod nazivom Živjeti u Hrvatskoj. Ova istraživanja provodimo ciljano jer su potomci hrvatskih iseljenika iz Južne Amerike najviše motivirani za useljenje u Hrvatsku.
Nakon useljenja dolazi do procesa integracije (ali ne stranaca i ne povratnika) onih koji dolaze u svoju „zamišljenu domovinu“. Nažalost u Hrvatskoj se posvećuje pažnja i rasprava o integraciji stranaca, a o integraciji potomaka iseljenika kao zasebnoj kategoriji jako malo.
Za sada je omogućeno nekima od njih putem stipendija učenje hrvatskog jezika koji provodi Središnji državni ured za Hrvate izvan RH putem programa Croaticum. Za IMIN kao javne znanstvene institucije bitno je povezivanje i umrežavanje s različitim institucijama državnih i nevladinih organizacija, kao i praćenje konkretnih pokazatelja i empirijskih istraživanja. Osmislili smo i projekt Potencijali profesionalnog i znanstvenog iseljeništva za gospodarski razvoj Hrvatske: studija slučaja Hrvati u Australiji koji bi provodili u suradnji s HGK u Hrvatskoj i Australsko-hrvatskom gospodarskom komorom, udrugama i znanstvenicima hrvatskog podrijetla u Australiji.
Krenuli smo i u razvoj ideje i pokretanje projekta pod nazivom „Digitalna mreža Hrvatske“ s partnerom MOBILEone d.o.o. gdje bi se uključilo više partnera iz javnog i privatnog sektora iz Hrvatske i različitih zemalja svijeta. To su neki od projekata IMIN-a, mada se provodi još nekoliko projekata vezano uz školstvo nacionalnih manjina u Hrvatskoj, Hrvata u Vojvodini, Integracije stranaca i dr. Za sada IMIN ima velike planove i nadam se da ćemo ih u budućnosti i realizirati – skreće pozornost ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti doc. dr. sc. Marina Perić Kaselj.
Iseljeni hrvati se osjećaju strancima u svojoj domovini
Svjesni koliko Hrvatska ima veliki potencijal, ali koji je još uvijek nedovoljno otkriven i iskorišten, a potaknuti upravo temom povratka i gospodarskog razvoja tri znanstvenice: Marina Perić Kaselj (IMIN), Katica Jurčević (Znanstveni zavod hrvatskih studija-potomkinja hrvatskih iseljenika iz Njemačke) i Caroline Hornstein Tomić (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar-Njemica koja živi i radi u Hrvatskoj) zajedno sa Zakladom Konrad Adenauer i Hrvatskom maticom iseljenika organizirale međunarodnu znanstveno-stručnu konferenciju „Povratništvo i gospodarski razvoj“ gdje su sudjelovali relevantni stručnjaci iz znanstvenih, političkih, ekonomskih područja kao i stvarni uspješni povratnici u Hrvatskoj – iz Australije, Kanade, Amerike, a predstavljeno je i nekoliko doktorskih disertacija koji obrađuju teme hrvatske dijaspore. Razgovaralo se o iseljeničkim doznakama, integraciji potomaka, poduzetništvu, strategijama povratka i budućem razvoju Hrvatske. Predstavljeno je i društvo hrvatsko-slovenskog prijateljstva i udruga Prsten (bosanskohercegovačkih Hrvata) koja se mogu pohvaliti brojnim članovima (pravnim subjektima) i poduzetničkom impulsu.
Nakon rasprava i uočavanja problema, prednosti i postojećih znanja zaključili smo kako će naše znanstvene ustanove u zajedničkoj suradnji na novim znanstvenim istraživanjima pridonijeti što boljem iznalaženju rješenja.
Važno je uz ovu temu naglasiti i kako povratnici nisu homogena kategorija, a većina njih sumnja u sustav vrijednosti i način upravljanja državom. Povratnici su vidno razočarani. S jedne strane živjeli su uglavnom u zapadnoeuropskim državama gdje je drugačiji način života, kultura rada, odnosi države prema pojedincu i državna politika.
Iako su bili stranci u tim državama čini mi se kako se osjećaju većim strancima u svojoj domovini. Kod nas se još uvijek na povratnike gleda kao isključivo „ekonomsku kategoriju“ pa sami komentiraju kako ih se gleda po principu oni imaju i trebaju nama dati jer mi nemamo. Povratnici često komentiraju političku oligarhiju ili tzv. maćehinski stav države prema narodu koji uključuje distanciranost, odluke koje se provode bez argumentacije i rasprave.
Smatraju da društvom generalno vlada društvena apatija u vidu još uvijek živih ratnih trauma, besperspektivne budućnosti, ekonomske nesigurnosti što uzrokuje i problematičan odnos jedan naprama drugog u zajednici gdje svatko drugoga krivi za vlastiti neuspjeh. Smatraju da to nije zdravo društvo te da su nužne reforme, opstojnost vladavine prava i pravne države, poticajno okruženje za poduzetništvo i stvaranje novih vrijednosti a ne gomilanje i povećavanje javnog sektora koji pokazuje veliku neučinkovitost koji uvjetuje i manjak vlastite inicijative. Po mom mišljenju pozitivno je što povratnici i novi useljenici unose nove vrijednosti i pozitivno utječu na „ozdravljenje društva“ ali je za to potrebno prijeći za sada još uvijek težak put – zaključuje ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti doc. dr. sc. Marina Perić Kaselj.
Fenix-magazin/MD/Sanela Dropulić
