Rodio se u Klobuku 1909. Gimnaziju je završio u Travniku, u čuvenom katoličkom samostanu kojega je nadbiskup Stadler povjerio na upravljanje isusovcima, a studij prava u Zagrebu. Doktorat iz prava stekao je 1933. rigorozom. Pisao je i radio kao odvjetnik u Mostaru, Metkoviću, Zagrebu.
Znajući da za Hrvate neće biti slobode pod “novim režimom”- povlačeći se s hrvatskim civilima i vojskom prema Bleiburgu te biva uhićen od strane zloglasne OZNE i 1945. osuđen na smrt. Kazna je potom pretvorena u doživotni zatvor, a na zahtjev mnogobrojne sirotinje kojoj je pomagao, kao i mnogobrojnih života koje je spasio svojim zauzimanje za progonjene. pušten je1962. Zadnje godine života proveo je u Sarajevu i Metkoviću (1964) zapisujući dojmove i sjećanja. U zatvoru je proveo punih 15 godina i 7 dana što spada u epske razmjere robijanja.
O Remeti kao čovjeku najbolje govori ovaj članak:
„Stigla nam je žalosna vijest iz Sarajeva o nagloj smrti poznatog hrvatskog književnika i katoličkog djelatnika dr. Zvonimira Remete. Našli su ga mrtva jednog jutra u veljači, u njegovoj skromnoj sobici. Umro je nečujno, tiho, ne smetajući nikog, onako kako je i živio; tiho, obazrivo i skromno. Opet je Hrvatska izgubila jednog od rijetkih! Izgubila je čovjeka koji je pripadao onim “izabranima”: duha, značaja i proživljene vjere; čovjeka koji je kroz patnju i stradanja svjedočio za Boga i Hrvatsku. Mnogi su čuli, a možda i poznaju Remetu. Maraković ga je predstavio hrvatskoj čitalačkoj javnosti kao novo književno obećanje i odredio mu prvo mjesto u skali hrvatske moderne književnosti. Nas nekoliko prezivjelih njegovih supatnika iz teških dana stradanja kroz kaznione i logore dužni smo posvjedočiti o Remeti kao uzoru i nesalomivom primjeru čovječnosti i vjernosti Božjim i hrvatskim idealima. Upoznali smo ga u Lonjskim močvarama, krvavom maršu do Vršca, na sudu u Trogiru, i u tisućama prilika gdje je sa svetačkom strpljivošću dijelio i zadnji komadić svoga srca da nam olakša patnje i progone. Povijest hrvatskih progona i stradanja ne mogu se zamisliti bez Remete, bez nesalomivog Remete, kojeg nisu mogle pokolebati ni poniženja, glad, ni zima, a niti primamiti sirenska obećanja tlačitelja, koji su tek tražili da nešto napise o novom čovjeku i “socijalizmu”, a za uzvrat nudili su mu “slobodu” i otete vile u kojima se šepure razna piskarala. Remeta je znao da se ne može trgovati s načelima, pa ni onda kada glad muči, zima bije, nostalgija razdire srce a oči ne vide sunca ni svjetla. Trpio je i molio. Svjedočio je svim svojim bićem i u svakoj prilici za Boga i Hrvatsku. Njegov trpeći lik postao je izvor snage za sve njegove voljene, a on živi oltar molitve u teškim danima i tamnim noćima zlodjela nezasitnih crvenih krvnika. Tukli su ga i udarali, on je šutio; prevrtali ono malo vruće vode kada se pred jelo križao, a on se opet križao.”
(“Glasnik srca Isusova i Marijina” (Chicago, ožujak 1964.))
U književnosti se javio još kao gimnazijalac pjesmama u travničkome đačkom listu “Nadi”. Potom objavljuje kratke proze i novele u “Hrvatskoj prosvjeti”, “Luči”, “Hrvatskoj straži”, “Hrvatskoj reviji”, “Katoličkom tjedniku”, “Glasniku sv. Ante”, “Kalendaru sv. Ante”, “Hrvatskoj straži”, ” i drugima. Posrijedi je psihološko-analitička novelistika s reduciranom radnjom i naglašeno lirskim akcentima (Vanda, Majka, Zabilješka o jednom sjećanju, Pijanac, Misao na Gospodina, Neodređena vježba, Snimak jednog motiva, itd).
Poput Dostojevskog, na koga se povremeno snažno naslanja, Remeta je analitik disharmonije u čovjeku i međuljudskim odnosima. Njegova je pozicija u biti moralistička, a izlaz i rješenja traži u vjeri i kršćanskoj etici.
Objavljeni u NDH, štoviše nagrađeni i najvišim državnim nagradama za roman 1943. i 1944. godine (“Antunovska nagrada”), Remetini su romani poslije dijelili sudbinu svojega autora: bili su proskribirani i prognani iz hrvatske književnosti.
Godine 1995., odlukom Vlade Republike Hrvatske, Zvonimir Remeta proglašen je jednom od “najapsurdnijih žrtava” bivšeg (komunističkog) političkog sistema
• Grieh, Zagreb, 1942.
• Tako svršava, Zagreb, 1943
• Sentimentalna reportaža, Zagreb, 1944.
Zahvaljujući sinu Mariju ostavštinu je tiskala Matica hrvatska Zagreb 2002. i 2003. godine;
• “Moja obrana”
• “Zadnji časovi”
• “Minijaturni portreti
2004. Zvonimir je uvršten među dvadesetak najvećih hrvatskih književnika XX. stoljeća. Tvorcem je modernog psihološkog romana u Hrvata.
Zaslugom franjevačkog reda,U Ljubuškom jedna ulica nosi njegovo ime.
Malo je poznato da je Remeta prvi preveo niz povijesnih romana: Raffi: “Samuel”, A. Hublet: “Za jedno kraljevstvo, Jean de la Brete: “Gospođica de Lavalle”, M. Dally: “Robinja”, Emil Bauman: “Znak na rukama”, Georges Bernanos: “Zločin” (na koga se snažno oslanjao).
ANTOLOGIJSKI roman “GRIEH” doživio je dva pretiska.
2007. godine izlazi iz tiska “Književna kritika o Zvonimiru Remeti”, nakladničke kuće Dora Krupićeva Zagreb.
Danas je Remetina ostavština nadahnuće mnogim prozaicima te su njegovi uradci predmetom visokog školstva , prvenstveno zahvaljujući obitelji koja je dokazala Zvonimirovu nevinost i književno ga rehabilitirala.
Autorova pozicija u djelima je moralistička, a izlaz i rješenja traži u vjeri i kršćanskoj etici.
“Misao na Gospodina”
Kad opet sretnem jeku Tvojih koračaja,
da li ćeš osjetit, da mi je u dušu ušla jesen,
hoće li gnjevan biti lik Tvoj nada me nadnesen,
kad u meni vidiš grijeh?
Tvoga kruha nisam tako dugo kušao
i ruke Tvoje,koje mi -čudno!-ni sada nisi skrio
zaboravljam poljubit, uveče prije sna.
Davno je bilo,kada sam Te s čežnjom slušao
kad bih pun vjere ušao
u Tvoj hram….
Kad nasluti duša žamor Tvojih stopa,
hoće li suze, iz očiju što mi kanu,
izmoliti smirenje uma?
Hoćeš li dati , da slast večernjeg šuma
opet zatitra radošću u snima, koji se Tebi vraćaju?
-Hoću li morati dugo moliti,
da stope Tvoje uza me stanu,
i u slatkom ritmu opet uza me koračaju?…
-Pjesma-«Hrvatska prosvjeta»-br.10 god.XIX, 1932
Fenix-magazin
