U ovim trenucima mnogi hrvatski iseljenici pripremaju se ili kreću na put prema domovini. Za njih nema ljepših dana od božićnih i novogodišnjih blagdana.
Nešto su zaradili, uštedjeli tijekom godine i konačno mogu uživati sa svojom obitelji, rodbinom, prijateljima…
Jedan od onih koji Božić 2016. neće pamtiti po dobrome, sugovornik Moje Hrvatske. Zbog obitelji i lošeg iseljeničkog iskustva, htio je ostati anoniman (identitet poznat redakciji).
Prevaren i ponižen, na vlastitoj koži osjetio je mračnu stranu rada u inozemstvu.
Doznao je i gorku istinu: samo rijetki današnji gastarbajteri mogu ponoviti vremena svojih prethodnika koji su u Njemačku odlazili 70-ih godina prošlog stoljeća.
Njegovo pismo redakciji Moje Hrvatske prenosimo u cijelosti…
U Zagrebu sam odrastao i radio te sa suprugom i najboljom majkom na svijetu, koja je na svu sreću zaposlena, odgojio troje prekrasne djece. Mlad sam, 58 mi je godina, a 35 proveo sam radeći u građevini, vodeći razna gradilišta. Kao većina, i ja sam zbog lošeg financijskog stanja – krediti, režije, školarine – odlučio potražiti posao u inozemstvu.
“Prijatelj”, ujedno i direktor tvrtke u Njemačkoj, poveo me na moju molbu, da radim kao pomoćni radnik na gradilištu, što mi nije problem jer sam u savršenoj fizičkoj kondiciji.
Počeo sam raditi krajem lipnja s dogovorenom plaćom od deset eura neto po satu i smjestio se u jednosobnom stanu u centru Münchena.
Vlasnici tvrtke, Turčin i Srbin, ne plaćaju stan i tu počinju problemi. Selim se u kuću u kojoj je nas osam smješteno u četiri sobe, od čega su dvije prolazne, s jednom kupaonicom i kuhinjom s rešoom na podu, bez sudopera i kuhinjskih elemenata i s dva mala rabljena hladnjaka koje sami kupujemo.
Novčani problemi počinju kad ne dobivamo plaću za srpanj, već predujam. Majstori više, a ja kao pomoćni radnik manje – 200 eura. Svih osam radnika dva dana pred Veliku gospu prekida s poslom i tada nam velikodušno podijele po 1000 eura svakome.
Petsto eura odmah šaljem obitelji, nastavljamo raditi uz obećanje da ćemo dobiti plaću sljedeći tjedan i tako iz dana u dan. Sve češće sam gladan, a da bih mogao raditi, dobivam po 20/50/200 eura, kako kada.
Opet obustava rada i opet predujam, ovaj put 500 eura, od kojih kući šaljem 400. Plaće i dalje nema pa se na gradilištu svi radnici dogovorimo da tog, za mene “crnog” dana radimo do podneva i odemo u stan jer nemamo novca za užinu.
Dolazi gazda (Srbin) i traži me ključ od kombija koji sam zadužio i vozio kolege s posla i na posao jer navodno treba nešto prevesti. Ne dam mu ključ, već pakiram alat u kombi i u tom trenutku me nokautira. Padnem na cestu (u centru Münchena) i nastavi me udarati cipelama uz prijetnju: “Osam godina sam dobivao pa ću i tebe”.
Priskočio je jedan od kolega i primio ga, a ja odlazim na gradilište (zgrada hotela) gdje su ostali kolege. Ponovno me napada i uspijeva dva puta udariti, padam na pod, a kolege ga sprečavaju u daljnjem premlaćivanju.
U tom se trenutku pojavljuje drugi gazda (Turčin). Dajem mu ključ kombija, sin nas trojicu vozi svojim autom u stan. Kažem mu da nemamo za hranu, a on kaže da će donijeti novac poslijepodne (petak).
Naravno da je to opet jedna u nizu laži – za vikend ponovno jedemo tjesteninu od 39 centi. Trojica odmah daju otkaz, a ostali tijekom tjedna – svi redom majstori. Napominjem da sam ponekad opsluživao i trojicu majstora, a mobitel mi je izmjerio 10,5 km hoda tijekom deset sati rada na zgradi od pet katova bez lifta i dizalice.
Na dan kad sam pretučen nisam zvao policiju jer smo imali informaciju da je ulagač taj dan platio radove i da ćemo dobiti zaostale plaće u ponedjeljak. Novac je uplaćen, ali nije došao do nas, ostao je u džepovima gazda.
Nakon svega ostajem sam u kući još mjesec dana, zovem “prijatelja” direktora, kaže da će novac biti “drugi tjedan”.
Nalazim posao i stan kod poslodavca Nijemca koji me isti dan prijavljuje (mirovinsko, zdravstveno) i daje mi novac iz svog džepa da imam za hranu. Kako sam promijenio grad, osjećao sam se sigurnijim pa odlazim na policiju podignuti kaznenu prijavu.
Opet loše iskustvo, dežurni policajac u postaji izgalamio se na mene zato što loše govorim njemački iako sam u nekoliko rečenica opisao slijed događanja gramatički točno, uz pomoć internetskog prevoditelja, i priložio popis sedam svjedoka s njihovim brojevima mobitela.
Sada čekam poziv od krim-policije kako bih dao službeni iskaz, ali sam upozoren da povedem sa sobom osobu koja će prevoditi. Nemam nikoga…
Teško je sve ovo zadržati u sebi iako ne znam je li to od srama, jada što sam sam u tuđini, zbog neuspjeha (nisam dobio tri plaće za prosječno 270 sati rada na mjesec).
Obitelj mi je posljednja koja bi to trebala znati jer znam da bi od mene tražili da se istog trenutka vratim kući.
Od svega što sam proživio najteže tek dolazi, a to je da ovaj Božić neću provesti sa svojom obitelji jer nemam novca za put. O poklonima da i ne govorim. Bit će nam svima teško, ali ne odustajemo. Bik sam po horoskopu – tvrdoglav, uporan i radišan
Ostajem raditi kod Nijemca kojem sam beskrajno zahvalan, a ujedno se uzdam u njemačko pravosuđe i nadam da ću dobiti svoj doslovno krvavo zarađeni novac kao i pravnu zadovoljštinu.
Mladima savjet: ma gdje našli svoje mjesto pod suncem, izborite se za njega. Ja sada radim s ljudima iz cijelog svijeta (bijeli, crni, žuti, mulati) i svi smo isti. Bilo to kod kuće ili u tuđini – budite uporni!
Za kraj, SMS koji sam poslao gazdi Turčinu u trenucima kad sam bio gladan, bez centa u džepu, pred otkazom stana koji nije platio: “Poštovani gospodine, da sam gladan pas lutalica ili mačka, već bi se za mene pobrinulo društvo za zaštitu životinja, a kako nisam niti jedno od toga, i dalje sam gladan, a uskoro i lutalica”.
Pogađate, nije odgovorio.
Fenix Magazin/Ivan Ril/ Moja Hrvatska
