Nakon nekoliko priča koje su nam o svojim iskustvima poslali naši čitatelji javila se i jedna čitateljica koja je iz Poreča u Mannheim došla ne iz potrebe nego iz ljubavi.
Evo njene priče:
Imala sam 26 godina kada sam došla iz Poreča u Mannheim. Nisu me tu doveli ni papiri ni gubitak posla ni siromaštvo. Zaljubila sam se, i udala. Suprug mi je Nijemac pa sam došla živjeti u Njemačku. Na početku je sve izgledalo lijepo i bajno, a onda sam otkrila onu mračniju stranu. Mentalitet ljudi ovdje nije kao kod nas, radni život mi je bio loš, socijalni također.
U početku sam radila kao ispomoć u trgovini. Radila sam samo nekoliko sati tjedno, jer mi više nisu htjeli dati. Mislila sam da firme štede. Ali svaki put je bilo: ajde ostani duže.
I nakupila bih 150 prekovremenih. Odem šefu i želim više sati i ugovor, a on meni:” Vi ste super radnica ali ne možemo mi vama dati ugovor. Mora promet porasti još malo”.
Vozali su me prvo da radim inventuru, pa sam morala na kasu, pa odjel za dekoracije, pa namještaj. Puko mi film i dala sam otkaz jer više nisam mogla nekome za 400€ stalno biti na raspolaganju, fleksibilna u svakom trenu i da moram raditi od 10 do 20 sati. Našla sam posao kao zamjenica šefice u jednoj trgovini ali u drugom gradu i vlakom putovala svako jutro sat vremena.
Radila san sa Njemicama koje su spremne da te zgaze samo da bi dobile moje radno mjesto. Šefica je isto bila takva. Odlučim da ću tražiti posao dalje i dobijem i sama posao šefice u jednoj trgovini sa cipelama.
Na razgovoru za posao sa regionalnim menadžerom, ja se oduševila. Radila sam godinu i pol tamo i imala stresa kao nitko.
Za svaki problem ja sam bila kriva, očekivali su puno i nikad nisu bili novca siti a dali nisu ništa. Međutim šutila sam i bila sretna da uopće posao i imam. Rekli su kako će otvoriti jos jednu veću trgovinu i ja se obradovala a kad ono stiglo preko noći da trgovinu zatvaraju jer eto ja nisam ostvarila dobar promet. A trgovina u kojoj sam radila je bila outlet trgovina. Dobivala sam robu jako rijetko, nisam imala sve brojeve nit lijepe modele već ono zadnje što je ostalo. U ljeti bi dobivala čizme, a zimi sandale. Užas! I onda se oni kao nešto bune za to što prometa nema.
Tako sam završila na birou rada. I vidim da se očito to više isplati. Tako da nije nigdje bajno.
Smetaju me komentari čitatelja i naših ljudi koji kažu: pa sama si otišla u Njemačku i sama si kriva . Mislim da su to totalno glupi komentari jer svi mi imamo djecu i svatko se bori za sebe. Ovo što sam ja prošla bila je škola da očito danas prolaze bolje oni koji ne rade ništa i koji igraju prljave igre da bi došli do karijere.
Nema tu na poslu nikakvog prijateljstva jer je to samo krug trača i zamki. Ali eto kako bi naši stariji ljudi rekli možemo se samo nadati boljoj budućnosti. Hvala na objavi price!
Vaša čitateljica
Ukoliko i vi imate priču pošaljite nam je na mail fenix@fenix-magazin.com ili na naš facebook FENIX MAGAZIN
