Vitomira Horvat je samohrana majka iz Virovitice koja je prije četiri mjeseca došla u Njemačku jer više nije mogla plaćati djeci školovanje. Radila je u trgovini za 2 400 kuna.
Njenu priču donosimo u cijelosti:
Imam kćer koja pohađa Srednju glazbenu školu i sina koji je ove godine upisao faks u Zagrebu. Dok su bili manji sve se nekako moglo izdržavati s mojom plaćom i alimentacijom. No, kćer mi je talentirana klaviristica. Bila je druga na listi u Slavoniji na testiranju i sad uz glazbenu školu ide i na satove, već dvije godine.
Nekako sam sve to uspijevala plaćati, ali onda sam došla do zida. Premalo sam zarađivala u trgovini, tek 2 400 kuna, a kuća, škola i razne potrebe su iziskivale i više od toga.
Imam prijateljicu u Njemačkoj koja radi u jednom restoranu u Berlinu, kod našeg čovjeka i super joj je. Ima dobru plaću, godišnji, slobodne dane. Naučila je nešto i jezik jer je u Berlinu već godinu dana. Zamolila sam je da mi pomogne, pa mi je našla posao čuvanja djece kod neke naše obitelji. Smještaj i hrana su mi osigurani, odnosno živjela bih kod njih. Oni imaju neku svoju tvrtku obveze teško uspijevaju uskladiti sa obvezama svoje dvoje djece pa im je potrebna ispomoć.
I tako sam razgovarala sa djecom i majkom da odem na godinu dana i nešto zaradim. Kako mi majka živi na katu naše kuće, da pazi na djecu, nije bio nikakav problem.
Otišla sam za Berlin. Prvo kod te prijateljice gdje sam prespavala. Potom me ona odvela kod te obitelji, upoznali smo se, djeca su mi se odmah svidjela. Imali su kćer od 10 godina i sina od 7. Trebala sam ih čuvati od 8 do 18 sati, a poslije toga sam imala slobodno.
Trebala sam im i pripremati objed, odvoditi ih na treninge koje su imali i to mi se činilo sasvim u redu. Žena je rekla da ću imati mjesečno 1 500 eura. I to je bilo u redu pogotovo jer sam živjela kod njih i kod njih se i hranila. Tako da mi je to bila čista zarada.
Iz dana u dan se priča mijenjala. Žena mi je davala sve više obveza. Nisu to više bila samo djeca već i čišćenje i pospremanje kuće, glačanje, kuhanje, a jednom mi je dala i da joj operem auto u dvorištu kuće. I sve to ne bi meni bilo teško da sam bila plaćena. Imam 48 godina i počela sam se osjećati poniženo. Na kraju mjeseca sam dobila 900 eura uz obrazloženje da ću ostatak dobiti za nekoliko dana kad im je neka isplata u firmi.
Nisam dobila, idući mjesec sam dobila i manje, također uz obrazloženje da ću dobiti sve za par dana. Kad sam rekla da želim da mi isplate svu moju plaću te da se meni čini kako sam im sluškinja, žena je rekla kako sam bezobrazna, ona mi je dala posao, izbavila me iz hrvatske bijede, a ja se još žalim.
Nisma mogla vjerovati. NIje ni ta prijateljica koja mi je našla posao. Istog trena sam joj rekla neka te novce koje mi duguje potroši negdje uživajući kad dođe doli u našu hrvatsku bijedu i otišla.
Tek za dva mjeseca su mi preko te prijateljice poslali novac koji mi duguju.
Nisam se vratila u Viroviticu. Pronašla sam posao u jednoj kemijskoj čistionici i zarađujem 1000 eura. Za sada živim s tom prijateljicom, radim samo šest sati dnevno , ali makar me nitko ne ponižava. Želim uštedjeti makar pet tisuća eura i onda ću se vratiti kući i opet pokušavati pronaći posao u svom gradu.
Ukoliko i vi imate priču s lijepim ili manje lijepim iskustvom pošaljite nam na mail fenix@fenix-magazin.com
Anonimno ili s punim imenom i prezimenom i fotografijom, objavit ćemo onako kako vi želite.
