U organizaciji Hrvatskog akademskog kruga, Hrvatske katoličke župe München i suorganizaciji Hrvatske Kuće – München, u subotu je u prostorijama HKŽ München upriličena promocija najnovijih knjiga prof. Josipa Jurčevića “Heroji hrvatskoga Domovinskog rata: Svjedočanstva” , te Tihomira Dujmovća “Tko je ubio Zvonka Bušića”.
Promocija ovih vrijednih djela popraćena je velikim interesom a među brojnim gostima bili su nazočni i predstavnici konzularnih tijela u Münchenu, konzul Generalnog konzulata RH u Münchena Mladen Nimac i konzul Generalnog konzulata BiH u Münchenu Dragan Bagarić.
Knjga Josipa Jurčevića “Heroji Domovinskog rata – Svjedočanstva” predstavlja iskaze 19 svjedočanstava, dragovoljca iz 1996. koji su prošli ratišta od Vukovara do Kupresa.
Prof. Jurčević pri svom izlaganju rekao je da se je na objavu ove knjige odlučio kako se ne bi zaboravilo junaštvo i herojstvo onih, koji su gotovo u bezizlaznoj situaciji odlučili da žrtvuju svoje živote te bili spremni stati na branik domovine.
– Ovdje je sadržano 19 svjedočanstava koja bi trebala potaknuti da više tisuća hrvatskih heroja napokon dobije svoje mjesto pod suncem.
Ne samo da dobiju društveno priznanje nego da se na pravi način vrati vrijednost Domovinskom ratu, jer bez tog žrtvovanja za zajednicu i dragovoljstva ranih 90-ih godina prošlog stoljeća, Hrvatska danas ne bi postojala, poručio je prof. dr. Josip Jurčević.
Na temelju svjedočanstava i dokumenata knjiga donosi istinu o Domovinskom ratu, vidi se da je dragovoljstvo na početku Domovinskog rata, kada Hrvatska još nije postojala, bilo ključno za zajedništvo i za pobjedu daleko moćnijega agresora, poručio je Jurčević.
Inače izdavanje knjige potpomoglo je Ministarstvo hrvatskih branitelja. Inače, na promociji knjige u Zagrebu ministar branitelja Tomo Medved izjavio je: “Iznimno poučno štivo i pozivam i druge autore da se pozabave sa prikupljanjem ovakvih životopisa koji i danas, 20 godina nakon domovinskog rata itekako zorno svjedoče o uvjetima, načinu i organizaciji i obrani domovine”.
Tihomir Dujmović predstavljajući svoju knjigu “Tko je ubio Zvonka Bušića” iznio je, da je rad na knjizi bio utemeljen na zbirci dokumenata, novinskih napisa, sudskih analiza i autentičnih fotografija koje do sada nisu ugledale svjetlo dana, a tiču se tragičnog života Zvonka Bušića.
Knjiga kronološki prati otmicu, suđenje, zatvorske dane, borbu za puštanje, bijeg iz zatvora i napokon dolazak na slobodu. Rijetko tko zna da je sudac kod izricanja presude Zvonku Bušiću rekao da ga ne smatra teroristom, da je bomba kad ju je policija izvadila iz poštanskog sandučića zahvaljujući nevjerojatnoj nepažnji, ispala iz tog sandučića sa visine od dva metra i kotrljala se po Grand Central Station u New Yorku i da nije eksplodirala, da je kod deaktiviranja prekršeno more obaveznih pravila koja se jednostavno moraju poštivati, rekao je Dujmović…
Zvonko Bušić nije imao namjeru nikoga ubiti tako da je smrt policajca Bušić nosio na duši cijeli život, a kasnije je i osnovao zakladu za školovanje njegove djece te je sve što je primio od naših useljenika proslijedio u tu Zakladu.
Na kraju Dujmović nadalje dolazi do zaključka da je akcija otmice aviona imala samo jedan cilj, a to je da se svijetu pokaže istina o situaciji u Jugoslaviji i teroru koji se radi nad Hrvatima, uključujući i ubojstva stotinjak političkih emigranata. Otmicom zrakoplova željelo se postići da se Deklaracija koja govori o Hrvatskoj istini objavi u svim velikim svjetskim novinama, rekao je Dujmović.
Ideja je bila bacati letke iz aviona iznad New Yorka, Chicaga, Pariza i Londona, što se i dogodilo te je to bio veliki poraz Jugoslavije. Plan je bio letke baciti i iznad Zagreba i Splita, ali onda je jugoslavenski vrh na čelu s Titom rekao da ako zrakoplov uđe u jugoslavenski zračni prostor oni će ga srušiti. Zato se taj zrakoplov spustio u Parizu, Buđić je tada dobio informaciju da su mediji objavili Deklaraciju o položaju Hrvatske te se otmica odmah prekida.
Bušić je pomilovan početkom srpnja 2008. godine nakon 32 godine zatvora, a u Hrvatsku se vratio 24. srpnja 2008. godine. Samoubojstvo je počinio 01.rujna 2013. U svom oproštajnom pismu: Nisam mogao živjeti u Platonovoj pećini.
Podsjetimo, pri izricanju osude sudac je izjavio u zapisnik kako gospodin Bušić “nije terorist i kriminalac”[ i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.
Supruga poginulog policajca pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog velikog nemara koji su pokazali te osudila njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Bušića, a njezinog supruga prikazuju kao žrtvu “terorista”.
Pritisci jugoslavenske diplomacije uočili su se i na suđenju kada je okružni sudac John Bartels 22. srpnja u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine.
Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska je vlada vršila snažan i uspješan pritisak na Državni ured SAD da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom.
Temeljem američkog Zakona o borbi protiv otmica, Zvonko Bušić osuđen je zbog otmice i djela koje je dovelo do smrti druge osobe, na kaznu doživotnog zatvora s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina. Takva kazna predviđala je puštanje na slobodu nakon 30 godina izdržanog zatvora, odnosno 11. rujna 2006. godine.
Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna, to nije izmijenilo pristup Državni ured SAD-a još uvijek podupire držanje Zvonka Bušića u zatvoru, te je Komisija za pomilovanje 2006. godine odbila zahtjev za pomilovanje, dok su ostali osuđenici iz skupine pušteni.
Julienne Bušić oslobođena je 1990. godine.
Na sjednici 13. prosinca 2002. godine, Hrvatski sabor donio je Rezoluciju o transferu Zvonka Bušića u Hrvatsku[5] koja je potom predana Vijeću Europe.
Bušić je 2006. godine prebačen u deportacijski pritvor američkog ministarstva domovinske sigurnosti od kuda je vrlo brzo trebao biti deportiran. Od tada se za njegovo oslobađanje počeo zalagati Hrvatski helsinški odbor, jer su uvjereni kako su odbijenicom za pomilovanje poslije 30 godina robije SAD prekršile njegova ljudska prava.
Bušić je u novi objekt zatvora Terre Haute u Indiani premješten iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji, gdje je u ljeto 2006. odslužio tridesetu godinu zatvora.
Bivši odjeljak za optuženike na smrt u zatvoru Terre Haute u Indiani preuređen je za prijem drugorazrednih terorističkih zatvorenika, većinom Arapa muslimana, čije su mogućnosti kontakta sa vanjskim svijetom strogo ograničene”, piše Post, navodeći kako su im telefonski pozivi i pošta ograničeni i nadzirani, posjeti svedeni na četiri sata mjesečno, a njihova međusobna komunikacija mora se odvijati na engleskom jeziku.
“Jedini nemuslimanski zatvorenici su jedan neidentificirani kolumbijski militant i Zvonko Bušić (61), bivši vođa hrvatske ekstremističke skupine koja je 1976. otela putnički zrakoplov i postavila bombu koja je ubila policajca”, navodi list.
Zvonko Bušić pomilovan je početkom srpnja 2008. godine nakon 32 godine zatvora i premješten iz zatvora Terre Haute pod nadležnost Imigracijske i carinske službe radi deportacije u Hrvatsku, bez prava na povratak u Sjedinjene Države. U Zagreb je stigao 24. srpnja 2008. godine u pratnji američkih agenata.
Fenix-magazin/Neda Caktaš
