Dok šetate Trierom, gradom na obalama rijeke Mosel, čini se kao da vas povijest dodiruje rukom, gotovo kao da ćete se svakog trenutka s njom rukovati.
Piše: Marijana Dokoza
Na blagoj uzvisini iznad rimskih mozaika i srednjovjekovnih uličica uzdiže se veličanstvena Katedrala svetog Petra, najstarija biskupska crkva u Njemačkoj.
Već gotovo sedamnaest stoljeća njezini zidovi svjedoče neprekinutom hodu vjernika, od rimskih careva do današnjih hodočasnika koji u tišini pod crvenim svodom pale svijeće i podižu mobitele, tražeći trenutak svetosti u srcu vremena.
Katedrala stoji iznad nekadašnjeg palače iz razdoblja rimskog cara Konstantina Velikog. U 4. stoljeću, tadašnja palača zamijenjena je većom kršćanskom crkvom iz antičkog doba. Ispod zgrade katedrale mogu se vidjeti ostaci iz kasnog 3. stoljeća prve rane kršćanske prostorije sjeverno od Alpa.
U srednjem vijeku, jedan od sedam crkvenih dostojanstvenika Svetog Rimskog Carstva, nadbiskup Triera, bio je važna crkvena ličnost koja je kontrolirala zemlju od francuske granice do područja Rajne.
Kada uđete u katedralu, osjećate ne samo vjeru, nego i vrijeme. Unutrašnjost crkve kao da je mozaik svih epoha, od rimskih temelja do baroknih svodova. Svaki kamen, svaka arkada i freska pripovijedaju poglavlje europske umjetnosti.
Katedrala, posvećena svetom Petru, stoji rame uz rame s rimskom bazilikom istoga imena, i to nije slučajno. Trier je bio jedno od središta ranokršćanskog carstva, a ovdje je, prema predaji, car Konstantin Veliki dao sagraditi monumentalnu crkvu svojoj majci, svetoj Flaviji Juliji Heleni. Zbog iznimne kulturne i duhovne vrijednosti, UNESCO je 1986. godine triersku katedralu uvrstio na popis svjetske baštine.
Haljina Isusa Krista
Ali ono što ovu crkvu čini posebno svetom nije samo njezina starost ni arhitektura, već relikvija koja se čuva u njezinoj riznici. Prema drevnoj predaji, u Trieru se nalazi haljina Isusa Krista „tunica inconsutilis“, odjeća satkana „odozgo do dna, bez šava“, o kojoj piše Evanđelje po Ivanu (Iv 19,23). Riječ je o Kristovoj haljini za koju su, prema Evanđelju po Ivanu, rimski vojnici bacali kocku nakon njegova razapinjanja.
Predaja kaže da je upravo Helena, Konstantinova majka, donijela svetu haljinu iz Jeruzalema u Trier, tijekom svog slavnog hodočašća u Svetu zemlju oko 327. godine. Povijest potvrđuje njezin put, no ne i relikviju, o njoj se prvi put govori tek u trierskoj kronici Gesta Treverorum iz 12. stoljeća.
U međuvremenu, haljina je prošla kroz stoljeća ratova, požara i obnova. „Njezina je povijest slojevita kao i sama tkanina“, govore konzervatori.
Istraživanja Zaklade Abegg iz Švicarske, provedena 1973. godine, otkrila su da se današnja relikvija sastoji od više slojeva tkanine svojevrsnog tekstilnog relikvijarija. U središtu se, poput jezgre u relikviji, nalazi vunena tkanina koja bi mogla potjecati još iz prvog stoljeća.
Kristova haljina posljednji je put bila javno izložena tijekom velikog hodočasničkog događaja 2012. godine. Od tada je pohranjena u klimatski kontroliranom staklenom sarkofagu u Trieru. Tijekom uobičajenih događaja, poput Heilig‑Rock‑Tage, tkanina nije vidljiva posjetiteljima.
Istinu o Kristovoj haljini zna samo povijest, ali ono što je nevjerojatno je osjećaj kad se katedrala ispuni svjetlom svijeća i molitvama vjernika koji svakodnevno dolaze. Tad vam se čini kao da vam vrijeme pokazuje sve ono što se kroz povijest događalo. Zidovi katedrale pamte careve, svece i tisuće bezimenih ljudi koji su tu tražili smisao, utjehu i vjeru.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
