U više tekstova sam upozoravao da zapadna politika, pogotovo američka, pokušava često rješavati probleme o kojima malo zna, ili ih ne želi uzeti ozbiljno.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Jedna od država u kojoj se stanje iz dana u dan pogoršava i prijeti novim međunacionalnim sukobima, s kojom zapadna politika već duže vremena eksperimentira, počevši od Daytona pa do danas, jest Bosna i Hercegovina. Političari iz zemalja u kojima se protežira takozvana državna nacija, bili su oduševljeni idejom bosanske nacije, ne shvaćajući da je to u BiH neostvarivo, i to ne samo zbog toga što to neće prihvatiti Hrvati i Srbi, nego također niti bošnjački muslimani.
Državni pojam nacije, dakle „bosanske nacije“, odgovara samo onima koji bi bili spremni prihvatiti bosanski nacionalni identitet umjesto jugoslavenskoga. Koliko se krije istine u toj činjenici pokazuje se danas u velikoj podvojenosti među Bošnjacima. Dok jedni među njima rado prihvaćaju ideju „bosanske nacije“, bježe od njega drugi kao „vrag od svete vode“.
Nije malen broj bošnjačkih medija koji osuđuju pokušaj nametanja „bosanske nacije“ u BiH, inzistirajući izričito na bošnjačkoj naciji. Razlog za to leži u strahu od građanske države u kojoj bi religije imale ono mjesto koje im pripada u sekularnim demokratskim zemljama – Imale bi slobodu, ali ne i javni politički utjecaj.
Ideološka previranja
Stvar se može lakše razumjeti kad se zna da su se Bošnjaci do početka devedesetih deklarirali nacionalno kao Muslimani. Dobar dio se i danas tako osjeća. To da je za vrijeme rata devedesetih godina među bosansko-hercegovačkim muslimanima došlo do kompromisnoga rješenja i prihvaćanja termina „bošnjačka nacija“, nije u potpunosti riješilo ideološka previranja među njima. O kakvim se previranjima radi, vidi se u sve jačem distanciranju bošnjačkih muslimanskih krugova od trenutne politike koja je iz vlasti potisnula izrazito muslimansku stranku SDA.
Zanimljivo je da su mnogi od tih kritičara bili vrlo tihi u vrijeme koaliranja Čovića, Dodika i Izetbegovića. Iako se s novom koalicijom nije promijenilo gotovo ništa u međunacionalnim odnosima između Hrvata, Srba i Bošnjaka u usporedbi s vremenom u kojem je SDA predstavljala Bošnjake, digla se velika hajka na današnje bošnjačke predstavnike. Razlog za to ne treba tražiti toliko u pokušajima da se riješi Izborni zakon, koji bi u Federaciji garantirao Hrvatima biranje svojih nacionalnih predstavnika, jer će ionako taj problem jednoga dana morati biti riješen, koliko u opasnosti da bošnjački muslimani prestanu biti utjecajni faktor unutar bošnjačkoga korpusa.
Zapadna politika je vrlo često podcjenjivala utjecaj važnosti religije u islamskim zemljama što je dovelo do promašaja poput onih u Afganistanu i Iraku. Da su bolje poznavali odnose unutar islamskoga svijeta, shvatili bi da rušenjem diktatora Sadama (sunita) u Iraku, otvaraju prostor za vladavinu većinskih šijita. Može se pretpostaviti da je zapadna politika barem djelomično utjecala i na pojavu „Arapskoga proljeća“ vjerujući da je i u današnjem islamskom svijetu moguća demokracija zapadnoga tipa u kojoj su religije odvojene od države, slobodne ali bez većeg političkoga utjecaja.
“bosanska nacija”
Izjave pojedinih visokih predstavnika i zapadnih političara kako treba u BiH poraditi na „bosanskoj naciji“, nisu samo odraz bahatosti, nego i suštinskoga nepoznavanja nacionalnih osjećaja, ali i utjecaja religijskih zajednica u državi. Danas se to očituje u sve napetijoj situaciji koja može svakoga dana eskalirati u sukob među Bošnjacima, a s vremenom i u onaj međunacionalni. Sve veća napetost među bošnjačkim političkim frakcijama, između onih sekularnoga usmjerenja i vjerskoga, može biti veliki problem. O tome govori na svoj način distanciranje među Bošnjacima od pokušaja nametanja „bosanske nacije“, kao i sustavni govor o izdajnicima u vlastitim redovima, što se redovito odnosi na one koji su u trenutnoj koaliciji s Čovićem i Dodikom.
Otkuda toliki strah od trenutne koalicije na federalnoj i državnoj razini? Zasigurno ne u raspadu države, kako argumentiraju neki Bošnjaci, nego u mogućnosti spomenutog sekularnog državnog uređenja u kojem će religije dobiti onaj prostor koji im i pripada, bez direktnog miješanja u politiku. Katolička Crkva u BiH, barem onaj razumniji dio klera, će to lako prihvatiti, jer će biti otvoren prostor za više političkoga pluralizma među Hrvatima u BiH. Srbima to neće biti nikakav problem, jer je Srpska pravoslavna crkva, pa i u BiH, bila i ostala sluškinja velikosrpske politike, iako se, što je krivo, nekim analitičarima čini da je obratno. Problem će biti među Bošnjacima. Islamska zajednica će se teško pomiriti s tim, što se da naslutiti prema zadnjim izjavama pojedinaca, da nema nikakav utjecaj na bošnjačku politiku. Razlog za veliku paniku među bošnjačkim muslimanima, nakon silaska s vlasti SDA, treba tražiti i u tome.
Uloga islama u bošnjačkoj zajednici
Zapad je svojim nerazumijevanjem stanja u BiH, specifične uloge islama u bošnjačkoj zajednici, doprinio još većoj napetosti. Umjesto da traži ozbiljnije političko rješenje, pa ako treba i federalno uređenje BiH, eksperimentiralo se stvaranjem državne nacije i čiste građanske države. Kad su shvatili da to u BiH nije ostvarivo, stavili su sve na kartu etničko-građanskog uređenja, uvodeći u igru bošnjačku sekularnu politiku, koja nema potencijala predstavljati bošnjački narod. Bilo bi daleko bolje da su na vrijeme shvatili odnose u BiH i prihvatili federalno uređenje, nacionalne entitete bez kontinuiteta, ili savez etničkih županija. Distrikt Brčko se moglo podijeliti tako da dio sa srpskom većinom pripadne istočnom djelu Republike Srpske, centar grada i većinska bošnjačka sela Tuzlanskoj županiji, a zapadni dijelovi s većinskim hrvatskim selima, Posavskoj županiji. Na taj način bi se Srbima zauvijek izbila ideja o secesionizmu, a Bošnjake uvjerilo da neće biti podjele BiH, ali niti dominantno muslimanske Bosne i Hercegovine.
Nema sumnje da bi u dominantnim bošnjačkim županijama muslimanski orijentirane stranke igrale značajniju ulogu od onih sekularnih. Uostalom, ako se nastavi ovaj proces, doći će do još jačeg nezadovoljstva među bošnjačkim muslimanima, što bi za posljedicu moglo imati i radikalizaciju. Ona se već sada nazire u pojedinim antizapadnim izjavama, ali i međusobnim trvenjima. Upravo je to ono što BiH, niti bilo kojem konstitutivnom narodu, ne treba. Na kakva suluda razmišljanja potiče trenutno stanje unutar bošnjačkih muslimana, pokazuje se u riječima filozofa Ferida Muhića koji tvrdi kako muslimani u BiH nisu prihvaćali islam zbog političkoga pritiska Osmanlija, nego zbog toga jer su „stremili visinama, inspirirani mišljenjem i najplemenitijom mišlju za koje je ljudsko biće sposobno.“ Nema sumnje da se radi o zanimljivoj filozofskoj floskuli koja nema nikakvo uporište u onome što nazivamo povijesnom istinom u BiH.
Politička pretumbacija
Nastavi li se trenutni proces političkih preturbacija u BiH, pojavit će se još mnoge nebulozne ideje. Uostalom, Srbi ionako zbog krivih sjećanja vjeruju da su u BiH prije dolaska Osmanlija živjeli samo oni. Ako se i Hrvati vrate povijesnim argumentacijama, za koje čak imaju i podlogu, stvar će se još više zakomplicirati. Vrijeme je da zapadna politika koja je stvorila nakaradni Dayton, napokon nađe pravedno rješenje i uvjeri sva tri naroda da ga mogu i trebaju prihvatiti.
Onim koji se deklariraju kao ostali u BiH će također tada biti bolje. Čak je moguće da se tada dobar dio njih sjeti da pripadaju jednom od konstitutivnih naroda. Istina, ima i onih koji doista ne pripadaju niti jednom od spomenuta tri naroda. Za njih se moraju i trebaju pobrinuti korektne ustavne odredbe.
Stvore li se federalne jedinice diskontinuiteta, koje bi ujedno bile i izborne, ili savez etničkih županija, tada bi se mogao svatko kandidirati za bilo koju funkciju. S vremenom bi narod počeo birati sposobne i poštene, a ne bezuvjetno „svoje“.
Fenix-magazin/SIM/Dr. fra Luka Marković
