Rodio se 1947. godine u Zagrebu, kao četvrto od petero djece. Osnovnu školu završio je u Zagrebu, a već kao maturant prvi je put uhapšen i saslušavan od jugoslavenske komunističke tajne policije zbog ‘aktivnosti u podzemnim katoličkim krugovima’, navodi se u njegovoj biografiji na stranicama HHO-a. U nedostatku dokaza, postupak protiv njega je obustavljen, no isključen je iz gimnazije te mu je zabranjen nastavak školovanja. Razlog takve kazne bila je njegova školska zadaća na temu “Nad razastrtom kartom moje domovine” u kojoj je kao svoju domovinu naveo Hrvatsku, a ne Jugoslaviju.

Nakon tzv. „Brijunskog plenuma“ SKJ na kojem je osuđena frakcija Aleksandra Rankovića ipak mu je omogućen nastavak školovanja. 1967. upisuje Pravni i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i aktivno se uključuje u opoziciona studentska gibanja. U jesen 1968. okuplja i organizira jaku grupu studenata na Filozofskom fakultetu, a ubrzo dolazi u sukob sa službenom politikom Komunističke partije.

U prosincu 1969. osvaja prvu nagradu na natjecanju u govorništvu organiziranom na Sveučilištu. Zbog oratorskih sposobnosti, londonski ga The Economist naziva „zagrebačkim Ciceronom“.

U vrijeme Hrvatskog proljeća na sveučilišnoj skupštini 21. studenoga 1971. izabran je za studenta prorektora. Pod optužbom da je hrvatski nacionalist, u prosincu 1971. tadašnje jugoslavenske vlasti su uhitile Čička i druge studentske vođe. U montiranom sudskom procesu osuđen je na tri godine zatvora, od čega je 18 mjeseci proveo u Đorđićevoj, a ostatak u Lepoglavi, gdje je devet mjeseci bio u samici.

Po izlasku iz zatvora 1974., poslan je na jednogodišnje odsluženje vojnog roka u Požarevac, a po povratku iz vojske, apsolvirao je filozofiju i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Kako nije mogao naći posao najprije radi kao akviziter i prodaje knjige, a potom otvara radionicu za izradu kožne galanterije. U braku sa suprugom Marijom dobio je petero djece.

U studenome 1987. policija ga ponovno hapsi, zbog navodne utaje poreza, no nakon dva mjeseca zatvora pušten je na slobodu.

Radi na obnovi Hrvatske seljačke stranke, najprije je potpredsjednik, a potom i predsjednik te stranke s kojom na prve višestranačke izbore izlazi zajedno s HDZ-om. Smatrajući da politika HDZ-a nije dobra za Hrvatsku ubrzo se sukobio s Franjom Tuđmanom te se etablirao kao njegov žestoki kritičar.

Godine 1993. postaje predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora (HHO), na tom položaju iduća dva desetljeća ostaje vidljiv u javnosti, makar je u jednom trenutku dao ostavku.

Nakon izbora 2004. godine Čičak je izabran za člana Odbora za ljudska prava Hrvatskog sabora, bio je aktivan i u Novinarskom društvu, a za svoj je rad dobio niz nagrada i priznanja.