Postoje trenutci kad i najizdržljiviji čovjek „poludi“ i pod dojmom situacije i u afektu učini nešto što inače nikad ne bi. Zamrači mu se pred očima, pomuti um i kasnije se svi pitaju što se dogodilo, kako je moguće da se dogodilo, da je taj netko bio u stanju učiniti to što je učinio?
Piše: Marijana Dokoza
Nedavno sam i sama u Zadru svjedočila jednoj situaciji kad je čovjek jednostavno „pukao“ jer ga je netko do toga doveo. Srećom i za njega, i za druge koji su uključeni u tu priču, on je naposljetku sjeo i plakao, a mogao je uzeti neko oružje i uništiti život i sebi i tom drugom ili drugima.
Bio je utorak, oko 11 sati, čula sam neku viku koja je dopirala s ulice. Na ulici ispred moje kuće stajao je muškarac i s nekim glasno razgovarao na mobitel. Potom je počeo ubrzano hodati tamo ovamo u krugu nekoliko metara. Vikao je, a iz tog razgovora uspjela sam razumjeti kako mu taj netko s kime razgovora duguje oko 10 tisuća eura, nikako ih ne vraća, a iz dana u dan obećava kako će vratiti „sutra“.
Muškarac je sugovornika oslovljavao s prezimenom, a kasnije sam doznala kako je to prezime poznatog zadarskog poduzetnika koji je i inače poznat po tome da je dužan „i bogu i vragu“. No, budući da u to nisam sigurna, neću mu navoditi prezime.
Razgovor je tekao otprilike ovako:
V…(prezime nećemo navoditi) ja sam mislio da si ti pošten čovjek, pa čovječe što mi to radiš?, vikao je muškarac za kojeg bih pretpostavila da ima nekih 50 i koju godinu.
Taj netko mu je nešto odgovorio, a onda je on nastavio:
– Jesi svjestan da me ubijaš, pa što ti misliš kako ću ja to platiti ljudima, kako možeš biti takav, rekao si da ćeš platiti, kad ćeš mi to platiti…vikao je muškarac uz psovke.
Još je nekoliko minuta nabrajao i ponavljao kako je mislio da je taj „pošten čovjek, a on mu ne plaća materijal“, a onda je rekao:
-Dvi ure, čekam te još dvi ure, kad sam već toliko čekao, čekat ću još ove dvi ure, ne dođeš li za dvi ure, doći ću ti na vrata pa ćeš vidjeti. Čuješ li, doći ću ti doma….
Potom je prekinuo razgovor, sjeo na stubište kuće i plakao. Ostao je plakati nekoliko minuta, nije ga bilo briga što ga prolaznici u čudu promatraju, nitko mu nije ni prišao.
Čovjek se isplakao, a onda otišao. Ne znam što mu se kasnije dogodilo, i je li mu taj netko vratio novac, odnosno platio materijal kojeg mu je ovaj očito prodao. Nadam se da jeste, jer ovakve situacije lako dovode do pomračenja uma, a onda ishod može biti tragičan za puno ljudi i puno obitelji.
Nažalost, ovakve situacije nisu rijetke u Hrvatskoj. Teško je shvatiti kako se taj netko koji duguje može igrati sa strpljenjem, živcima pa i životima ljudi kojima duguje.
Ne mogu završiti ovaj tekst, a ne prisjetit se izjave jednog poznatog splitskog “velikog” poduzetnika koji je jednom od onih kojima duguje i koje je upropastio kazao: Ne dugujem ti ja već moja firma”. Najžalosnije je što takvi ostaju nekažnjeni, zatvaraju svoje tvrtke iz kojih prethodno izvuku novce, a onda proglase stečaj i u ponor odvuku mnoge poštene male poduzetnike. Naravno, takvi kriminalci ostaju nekažnjeni.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
