Tijekom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu i srpske akcije etničkog čišćenja područja pod nadzorom vojske bosanskohercegovačkih Srba mnoge bošnjačke izbjeglice iz sjeverozapadne Bosne bježe u Zenicu, teko je oko 50.000 prognanika pristiglo u Zenicu. Od tada počinju napetosti i sukobi između Bošnjaka i Hrvata, piše Troplet.ba.
1. siječnja 1993. muslimanske snage su iz hrvatskog dijela Zenice protjerale Hrvate i odmah se uselile u njihove kuće. Krajem siječnja 1993. godine počinju izravni napadi Armije BiH na zenički HVO, a 26. siječnja 1993. postrojbe Armije BiH napadaju Hrvate mjesne zajednice Lašva, sela Dusina, Brdo, Višnjica i Rajići.
Na području Zenice novi sukobi između Bošnjaka i Hrvata počinju u prvoj polovici travnja 1993. godine. U Podbriježu, 15. travnja 1993. godine, postrojba Armije BiH napala je vozilo marke Audi 80, registarske oznake HVO-ZE-1-00. Vozilo je pripadalo Živku Totiću, zapovjedniku brigade HVO-a koji je ranjen i otet, a četvorica pratilaca su ubijena. U njih je ispaljeno oko 500 metaka iz neposredne blizine.
Opća hajka na pripadnike HVO počela je 17. travnja 1993. godine. Hrvati nisu imali izgleda zbog nepovoljnoga brojčanog odnosa snaga, lošeg strateškog položaja i zbog faktora iznenađenja, jer su dojučerašnji bošnjački saveznici udarili Hrvatima s leđa. Nakon prestanka sukoba 520 Hrvata odvedeno je u zatočeništvo u zatvor Zenica, navodi Troplet.ba.
Brojni su Hrvati bili prisiljeni napustiti Zenicu. Prisilno su odvođeni, a tko se nije odazvao prisilnoj mobilizaciji u ABiH, suđeno im je i poslani su u zatvor (70 osoba) ili u Muzičku školu (15 osoba). Nekoliko je prijavljenih logora bilo na području Zenice, svi pod vlašću BiH vlade ili Muslimanskih snaga. ICRC je potvrdio 6 logora s ukupno oko 500 zatočenika: Zatvor Zenica – KPD dom i Muzičku školu, koje je potvdio i UN, zatim Stadion Bila, Rudnik, Tvornica, Bolnica, Škola i Vojni zatvor.
Postrojbe Armije BiH, 6. lipnja 1993. godine, počinile su ratni zločin nad Hrvatima nastanjenim u selu Šušanj, općina Zenica, gdje je ubijeno 17 civila, mahom starijih osoba koji su ostali u selu i dočekali ABiH nakon povlačenja HVO.
Tih dana nitko nije mogao slutiti da će se svirepa ubojstva dogoditi u Šušnju i Ovnaku, zabačenim hrvatskim selima između Zenice i Travnika.
Vojska tzv. Armije BiH, za koju će njeni lideri reći da je najčišća vojska, upala je u ova sela i zateklo stanovništvo ubila, ne gledajući jesu li vojna ili civilna lica. To jutro bilo je teško…kao da je i samo vrijeme slutilo da će se nešto loše dogoditi. Pomno isplanirani napad vojske Armije BiH i mudžahedina bio je vođen ciljem istrebljenja Hrvata sa svojih ognjišta, brisanjem traga postojanja. I tog 6. lipnja 1993. taj plan počeo je dobivati obrise u Šušnju i Ovnaku, Brajkovićima, Grahovčićima…
Mučki upad, krik, strah, suze i bolno umiranje…ugasili su se nevini životi starih osoba….ljudi koji su živjeli mirno, ne želeći nikome zlo…moleći se Bogu da se rat zaustavi…prebirući u bolnim rukama zrncadi krunice….nadajući se da ovo ludilo mora prestati, da će Božja milost spriječiti prolivanje nedužne krvi.
U sredini travnja 1993. godine, nakon progona Hrvata iz Zenice, u Željeznom Polju, općina Žepče Armija BiH je strijeljala trideset Hrvata zarobljenih na području općine Zenica, a koji su prije toga prisilno kopali rovove za potrebe Armije BiH. Vojne vlasti Armije BiH prisilno mobiliziraju Hrvate sposobne za vojsku u svoje redove da bi se s puškom u ruci borili protiv svojih sunarodnjaka. Hrvati odbijaju pa su zatvarani i suđeni na zatvorske kazne. Uz onih trideset strijeljanih, šest Hrvata je obješenih pod optužbom “pobune protiv države i Armije BiH”
U sukobu Armije BiH i HVO-a na području općine Zenica ubijeno je 156 Hrvata, a 14.000 Hrvata je protjerano.
Fenix-magazin/IM/Troplet.ba
