Tuga Tarle, diplomatkinja, promotorica hrvatske kulture, humanitarka i književnica, od 2002. godine do danas pokušava u Rijeci realizirati projekt o osnivanju Muzeja hrvatskog iseljeništva (ili Hrvatski iseljenički muzej) pod radnim naslovom SIGMa.
Do danas to nije uspjela. Nedavno je uputila je otvoreno pismo riječkom gradonačelniku Vojku Obersnelu, no on joj je odgovorio kako ideju smatra zanimljivom, upitavši je zašto se suprotstavila obnovi Muzeja grada Rijeke, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci i broda „Galeb“, (poznat kao ploveća rezidencija Josipa Broza Tita), te mu nije jasno zašto mu šalje otvoreno pismo, umjesto da otvoreno pismo uputili Vladi RH i nadležnim ministarstvima.
FM: Vaša prepiska vezana uz Muzej hrvatskog iseljeništva s gradonačelnikom Rijeke Vojkom Obersnelom trajala je punih 17 godina. Zašto se do sada niste uspjeli dogovoriti oko projekta?
Moja je prepiska s gradonačelnikom Rijeke g. Obersnelom započela 2002. godine te se povremeno obnavljala do danas. Gospodin Obersnel bio je pun pohvala i uvijek je izjavljivao da u potpunosti podržava taj projekt. U svezi s tim razgovarao je o budućem prostoru muzeja s bivšim ministrom kulture g. Božom Biškupićem, a ja sam razaslala na stotine adresa moj elaborat, pitajući za mišljenje kako stručnu, tako i kulturnu javnost, Hrvate izvan domovine i sunarodnjake u Hrvatskoj. O tom projektu obavijestila sam sve dosadašnje predsjednike RH, predsjednike Vlade (osim g. Plenkovića) i ministre kulture, ali to očito nije zanimalo naš politički establišment, koji se uglavnom zaklinje na ljubav spram hrvatskog iseljeništva, bez pokrića.
FM: Kako je krenula ideja projekta „Muzej hrvatskog iseljeništva“ u Rijeci?
Ideje su poput sjemenja, raspršene su svijetom svuda oko nas i samo im treba plodnoga tla, vode i sunca da započne proces klijanja. Otuda moja upornost svih ovih godina. Tijekom 20-og st. u više navrata je bilo pokušaja osnivanja Muzeja hrvatskog iseljeništva, no bez političke potpore države to bi se uvijek izjalovilo. Pa tako danas u Hrvatskoj postoje muzeji iskrivljenih ogledala, gljiva, prekinutih veza, Titove ostavštine itd., ali muzej koji bi pod svojim krilima okupio, čuvao, izučavao i prikazivao bogatu kulturnu ostavštinu Hrvata i njihovih potomaka koji su u zemljama useljenja stvarali svoj život, rađali djecu i radili za opći boljitak društva, a ujedno i patili i čeznuli za domovinom te joj u svakom smislu zdušno pomagali, takvoga muzeja nijedna vlast nije htjela. Jer, Muzej hrvatskog iseljeništva trebao bi biti projekt od nacionalnog značenja (kao što je to HNK, HDA ili HAZU) i vezivno tkivo jednog raspuklog bića da bi bio uspješan i istinski spomenik hrvatskom narodu, njegovim iseljenim dušama i njihovim potomcima – dakle, zajednički projekt svih Hrvata.
Rijeka je točka opstanka
FM: Zašto baš u luci Grada Rijeke, a ne recimo negdje u Dalmaciji, Hercegovini pa i Slavoniji, odakle je otišao najveći broj iseljenika?
Od osobite je važnosti da Muzej hrvatskog iseljeništva bude smješten u Rijeci. Rijeka je smještena na važnoj geostrateškoj lokaciji. Tu je simbolički spoj mora i kopna, metafora luke kao kolijevke sigurnosti i sidrišta povratka, tu je blizu osjetljiva granica kulturnih doticaja i ispreplitanja naroda, žarište koje ne bi smjelo ugasiti plamen prisutnosti hrvatskoga duha, odmaknuto središte događanja, što je Hrvatskoj od nasušnog interesa kako bi ostala snažna i cijela, kako bi se ravnomjerno razvijala po pokrajinama. Rijeka je točka opstanka kao Vukovar, Dubrovnik, Varaždin. Rijeka, osim toga, ima prostor za prenamjenu u jednom od tamošnjih austrougarskih skladišta. Interakcija kopna i mora je idealni medij za spoj domovinske Hrvatske i njezinog iseljeništva te je spomenik iseljeničkom doprinosu domovini i svijetu, ali je i simbolička poveznica s masovnim migracijama globaliziranoga svijeta.
Socijalna država posve se urušila, pa oni koji se nadaju da će naći njezinu zaštitu na Zapadu gadno se varaju
FM: Kakvog bi sadržaja muzej trebao biti?
Muzej hrvatskog iseljeništva trebao bi biti laboratorij stvaralačkih i istraživačkih sadržaja, kulturno središte, centar centripetalnih sila iz zaleđa i s otoka, turističko susretište, znanstveni inkubator za izučavanje migracija, jednom riječju samoodrživi projekt čuvanja kolektivne memorije, izučavanja iskustava migranata, predstavljanja njihova doprinosa svjetskoj kulturnoj baštini.
FM: Nekad su iseljavali radnici koji su se uglavnom zapošljavali na gradilištima, u tvornicama, a danas to čine mladi ljudi, profesionalci, stručnjaci, znanstvenici. Ovi prvi su odlazili tješeći se skorašnjim povratkom, no ovi drugi niti ne razmišljaju o povratku. Ima li uopće povratka kad jednom napuste svoju domovinu?
Danas svjedočimo nomadizaciji svijeta neviđenih razmjera. Čovjek je u okruženju, koje je sam stvorio, postao neprepoznatljivo biće krize, koliko otuđeno od prirode, toliko i od vlastitoga bitka. Usto je nesrazmjer u napretku i modernizaciji toliko velik, da dok jedan dio svijeta živi u Informacijskom dobu uživajući njegove blagodati i standard, većina stanovnika siromašnih zemalja nije dostigla ni industrijsku dob društvenoga napretka.
Noviju generaciju iseljenika čekaju daleko veći izazovi od njihovih prethodnika, običnih radnika…
Čovjek današnjice potreban je korporativnoj moći kao mobilan, površan i ovisan pojedinac, pogodan za vjetrometinu globalnog tržišta rada, a time i lako dostupan potrošač korporativnog smeća. Kad postaje nepotreban, odbacuje ga se i bez milosti zamjenjuje mlađim, vitalnijim, sposobnijim ljudima. Socijalna država posve se urušila, pa oni koji se nadaju da će naći njezinu zaštitu na Zapadu gadno se varaju.
Njih čekaju daleko veći izazovi od njihovih prethodnika, običnih radnika, jer kao obrazovani i prihvaćeni članovi sredine u kojoj su se školovali, imaju potrebu da isti status uživaju i u novom okružju. Kad jednom napustite domovinu i ostanete neko vrijeme živjeti drugdje, i protiv volje počinje ta nova sredina djelovati, a staro polako blijedi.Ne dijelite svakodnevne brige i probleme i radosti sa starim društvom, otvara se jaz između dvaju svjetova i vi nehotice propadate u taj procijep iz kojega se ne možete više vratiti onakvi kakvi ste nekad bili.
Vrijeme i sredina čine svoje, veze slabe, a novi korjenčići polako učvršćuju vaše deblo u novoj posudi. To je poput stabljike koju, ako ju želite presaditi, trebate ponijeti nešto njezine zemlje sa sobom (ta zemlja su tradicija, jezik i običaji). Oni se više ne hrane u izvornoj sredini pa se polako počinju sušiti kao biljke u herbarijima, a vi i nesvjesno počinjete poprimati iz okoline nove podražaje, kulturne sadržaje i fluid koji će vam pomoći da prebrodite prijelaz i da nastavite živjeti. Pitanje je hoćete li biti sposobni da urastete u tkivo vama novoga svijeta ili ćete ostati živjeti između dvaju svjetova – ne pripadajući ni jednome do kraja.
„Ukorijenjenost – kaže Simone Weil – je možda najvažnija i najmanje poznata duševna potreba… Ljudsko se biće ukorjenjuje svojim zbiljskim djelovanjem i naravnim sudjelovanjem u postojanju neke zajednice, koja na životu čuva stanovite riznice prošlosti i stanovit predosjećaj budućnosti“… „Iskorijenjenost je kudikamo najopasnija bolest ljudskog društva, jer ona umnaža samu sebe… Uzalud bi bilo okrenuti se od prošlosti i misliti samo na budućnost. Bila bi to opasna iluzija vjerovati da je to čak moguće“ – izjavljuje Weil, te dodaje: „Od svih potreba ljudske duše, najživotnija je potreba za prošlošću, a uništenje prošlosti možda je najveći zločin s kojim se može usporediti uništenje čitave jedne ljudske civilizacije“. Eto nam odgovora, zato nam je neophodno potreban Muzej hrvatskoga iseljeništva.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
Želite li se pretplatiti na tiskano izdanje hrvatsko-njemačkog mjesečnika Fenix Magazin, možete to učiniti:
putem e-maila: revelin.media@gmail.com
telefonom: +49 (0) 69 34 878 1400
faksom: +49 (0) 69 34 878 1409
ili putem linka ONLINE PRETPLATA
